Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, poznat po ranijim izjavama podrške Bošnjacima, u posljednje vrijeme ostaje neobično tih dok politički lider Republike Srpske, Milorad Dodik, pokreće otvorene akcije koje narušavaju ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Erdoganove riječi na komemoraciji za genocid u Srebrenici, kada je izjavio da bi bilo kakav napad na Bošnjake izazvao reakciju „sto miliona Turaka“, donijele su mu reputaciju zaštitnika Bošnjaka i prijatelja Bosne. Međutim, njegovo trenutno ćutanje, uprkos Dodikovim najavama o stvaranju vojske Republike Srpske i zabrani državnih agencija u tom entitetu, izaziva sve veću zabrinutost i upitnosti o stvarnoj prirodi ovog odnosa.
Dodikovi postupci direktno dovode u pitanje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i unose nesigurnost među stanovnike. Uz zabranu djelovanja državnih institucija u Republici Srpskoj, on najavljuje formiranje entitetske vojske, što predstavlja otvoren poziv na secesiju. Paralelno, organiziraju se policijske vježbe u blizini Sarajeva, koje pojačavaju osjećaj nesigurnosti u zemlji. Za međunarodnu zajednicu, ovakvi potezi zvuče kao jasan alarm, te su evropski parlamentarci i američka ambasada u Sarajevu izrazili zabrinutost zbog destabilizirajućih aktivnosti lidera RS-a. I dok Dodik otvoreno prijeti ustavnom poretku, Erdoganova podrška ostaje samo na retorici iz prošlih godina.
Dok Bosna i Hercegovina traži pomoć od prijatelja i saveznika, postavlja se pitanje koliko je Erdogan istinski posvećen zaštiti Bošnjaka. U prošlosti, kada je Velika Britanija predlagala Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u Ujedinjenim nacijama, Turska, iako simbolično povezana sa Bošnjacima, nije preduzela odlučne korake da pruži podršku. Tokom glasanja, dok je Rusija koristila pravo veta na ovu rezoluciju, Turska nije zauzela čvrst stav, što se smatra propuštenom prilikom da se pokaže istinsko savezništvo s Bosnom.
Erdoganovi odnosi sa Bosnom i Hercegovinom, ali i sa samim Bošnjacima, često se vide kao odnos zasnovan na političkim i ekonomskim interesima, a ne na autentičnoj podršci. U Bosni, Erdogan uživa snažnu podršku određenih političkih struktura, posebno Bakira Izetbegovića, lidera Stranke demokratske akcije (SDA). Ovaj politički savez ima posebnu dinamiku koja se temelji na odnosu lične lojalnosti, pri čemu je Izetbegović javno podržao Erdogana, dajući mu značajan utjecaj u Bosni i Hercegovini.
U praktičnom smislu, Erdogan u Bosni ostvaruje ono što mu je u drugim zemljama gotovo nemoguće: od organizovanja predizbornih skupova za turske izbore do hapšenja turskih državljana na bosanskom tlu pod optužbama da su pristalice pokreta Fethullaha Gulena, kojeg turska vlast optužuje za pokušaj puča 2016. godine. Također, prisutnost Turske ogleda se kroz njen dubok utjecaj na medijski, kulturni, politički i sigurnosni sektor Bosne i Hercegovine, što pojačava osjećaj turskog prisustva u zemlji.
Osim političkog utjecaja, u javnosti se sve više priča o mogućnosti da SDA proda državnu kompaniju BH Telecom turskoj telekomunikacijskoj firmi Turk Telecom. Ovaj potencijalni poslovni aranžman pojačava percepciju da su turski interesi u Bosni primarno ekonomski, dok zaštita Bošnjaka i stabilnost zemlje postaju sekundarne u Erdoganovim očima. Poslovni interesi Turske, u kombinaciji s političkim utjecajem, potvrđuju da je Erdoganova podrška često motivisana praktičnim interesima.
Erdoganov odnos s Rusijom također utiče na njegov stav prema Dodikovim akcijama. Rusija je dugogodišnji saveznik Republike Srpske, te je zauzela jasan stav protiv međunarodnog priznanja genocida u Srebrenici. Iako Erdogan u određenim situacijama podržava Bošnjake, čini se da ne želi ugroziti svoje strateško partnerstvo s Rusijom zbog političke krize u Bosni i Hercegovini. Na taj način, Erdogan balansira između podrške Bošnjacima i zadržavanja dobrih odnosa s Moskvom, što kod Bošnjaka stvara osjećaj iznevjerenosti i udaljenosti od Turske u teškim trenucima.
U zaključku, iako Erdogan ima značajan utjecaj u Bosni i Hercegovini i mnogi ga doživljavaju kao prijatelja Bošnjaka, njegovo ćutanje u kritičnim situacijama otkriva pragmatičnu stranu njegove politike. Prijateljstvo između Turske i Bošnjaka često se oslanja na istorijsku i kulturnu povezanost, ali u praksi, Erdoganova podrška ima granice, posebno kada su u pitanju ekonomski i geopolitički interesi. Bosna i Hercegovina, suočena sa unutrašnjim izazovima, mora biti svjesna ovih ograničenja i tražiti dodatne izvore podrške kako bi očuvala svoju stabilnost i suverenitet.
