U suri El-Adijat Kur’ana opisuje se scena koja bi trebala potaknuti duboko osjećanje stida kod svakog vjernika. Allah se zaklinje u konje, ali ne bilo kakve konje, već u one koji dahću dok galopiraju, simbolizirajući njihovu snagu i posvećenost. To je prikazano u prvom ajetu, gdje se kaže: “Tako mi onih koji dahćući jure.”

 

Izraz “dabh” označava zvuk koji konji proizvode dok dahću od intenziteta trčanja i galopiranja. Nadalje, Allah opisuje kako od njihovog trčanja nastaju varnice, što su posljedica kontakta kopita s tlošću. To su simboli energije i žara koje konji posjeduju dok jure.

U drugom dijelu, Allah opisuje kako konji jure u zoru, pripremajući se za iznenadni napad. Bez obzira na opasnost, oni ne pokazuju strah ili sumnju, već vjernost prema svom vođi.

Kroz ajet “I dižu tada prašinu,” opisuje se intenzitet njihovog trka i podizanje prašine. Unatoč tome što su grudi puni vatre, oni nastavljaju disati zrak pomiješan s prašinom.

Nakon ovog opisa, Kur’an prelazi na govor o čovjeku i njegovom odnosu prema Allahu. Čovjek se opisuje kao nezahvalan, jer često zaboravlja na Allahove blagodati i pokazuje nezadovoljstvo i prigovaranje, unatoč tome što mu je Allah dao toliko.

Učenjaci objašnjavaju ovaj nagli prelaz govora s konja na čovjeka kao podsjetnik da ljudi često zaboravljaju na Allahove blagodati, dok konji, iako su stvoreni za jahanje, pokazuju poslušnost i vjernost prema svom gospodaru.

Osim opisa konja i ljudi, Kur’an kroz ovu suru postavlja duboka pitanja o čovjekovom karakteru i odnosu prema Stvoritelju. Njegova analiza otkriva paradoks ljudske prirode: dok su konji poslušni i vjerni svojim gospodarima, ljudi često zanemaruju zahvalnost prema Allahovim blagodatima.

Konji se predstavljaju kao simbol vjernosti i poslušnosti, dok se ljudi opisuju kao nezahvalni i skloni zaboraviti na Božje blagodati. Ova usporedba sugerira dublje razmišljanje o prirodi ljudske slobode volje i odgovornosti. Allah stavlja naglasak na čovjekovu odgovornost da cijeni i koristi darove koje mu je dao.

Također, ova sura postavlja pitanje o čovjekovoj svijesti o vlastitoj smrtnosti i sudbini nakon smrti. Allah podsjeća ljude da će biti oživljeni i suočeni s onim što su radili dok su bili na Zemlji. To potiče razmišljanje o smislu života i važnosti duhovnog razvoja.

U konačnici, poruka ove sure nije samo opisivanje snage konja i propitkivanje ljudske zahvalnosti, već poziv na introspekciju i preispitivanje vlastitih vrijednosti i odnosa prema Bogu i drugima.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here