Politička scena Bosne i Hercegovine ponovo je uzdrmana kontroverznim potezom lidera Republike Srpske, Milorada Dodika, koji je u samo sat i po vremena boravka u pravosudnim institucijama BiH, kako tvrdi narodni poslanik Željko Dubravac, uspio da obesmisli sve ono za šta je tvrdio da se decenijama bori. Ovaj čin Dubravac opisuje kao “najprljaviji politički potez” u nizu, već dobro poznatih, Dodikovih radikalnih i često neodrživih političkih manevara.
Dubravac, koji je i član Predsjedništva Narodnog fronta, ne štedi riječi kada govori o posljedicama Dodikovog naglog zaokreta. Po njegovim riječima, Dodikov dolazak u Sud i Tužilaštvo BiH predstavlja čin potpunog poniženja političke borbe Republike Srpske za, kako se ranije tvrdilo, ustavnu samostalnost unutar BiH. Umjesto otpora državnim institucijama, kakav je mjesecima javno najavljivao, Dodik se odlučio na brzu i tiho dogovorenu saradnju, što, prema Dubravcu, ruši i ono malo preostalog povjerenja u iskrenost njegovih političkih namjera.
Posebno oštro, Dubravac ukazuje na licemjerje i manipulativni karakter Dodikovog političkog ponašanja. Prema njegovim riječima, lider SNSD-a, nekada predstavljan kao simbol “nepokolebljivog otpora Sarajevu”, sada je postao “prvi zidar institucija BiH”. Time Dubravac ironično podcrtava promjenu retorike i djelovanja, naglašavajući kako se Dodik od buntovnika protiv državnih institucija pretvorio u njihovog najposlušnijeg aktera – čim je to postalo politički isplativo.
Dubravac tvrdi da se sada definitivno pokazalo ono što su mnogi iz opozicije već godinama naglašavali: Dodik je spreman žrtvovati interese cijele Republike Srpske zarad vlastitog političkog opstanka. Ono što se nekada predstavljalo kao “borba za narod” sada se ogolilo kao puka borba za ličnu slobodu i zaštitu od pravosudnog progona.
Prema Dubravčevim riječima, posljedice ove političke trgovine biće:
-
Rasulo povjerenja u institucije koje su direktno ili indirektno učestvovale u ovoj nagodbi;
-
Slabljenje pozicije Republike Srpske unutar BiH zbog izgubljenog kredibiliteta;
-
Ohrabrivanje budućih zloupotreba u pravosudno-političkim odnosima;
-
Produbljivanje apatije među građanima, koji više ne vide ni svrhu ni logiku u političkom angažmanu.
Upozorava se da ova situacija ne smije proći bez odlučne reakcije šire javnosti. Opozicija, zajedno sa intelektualcima, kulturnim radnicima, medijima i običnim građanima, prema Dubravčevom mišljenju, mora jasno i nedvosmisleno odbaciti Dodika i njegovu političku elitu. Ukoliko se to ne učini, smatra on, bitka za Republiku Srpsku kao politički entitet sa smislom i integritetom biće izgubljena.
Dubravac dalje navodi kako je Dodik kroz godine “prodao” mnoge iluzije:
-
Referendume koji su najavljivani, ali nikada sprovedeni;
-
Otcjepljenje RS-a koje je korišćeno kao sredstvo političkog pritiska;
-
Uspostavljanje granica koje su bile samo retorički mehanizam za homogenizaciju biračkog tijela.
“Za novu laž više nema mjesta”, istakao je, jasno poručujući da se Dodikov politički kredibilitet konačno istrošio. Narod, prema Dubravcu, više ne može ni smije biti taoc nečijih ličnih strahova od odgovornosti.
Cijela ova situacija baca dodatno svjetlo na duboku krizu u političkom sistemu BiH, gdje granica između vlasti, pravosuđa i ličnih interesa postaje sve nejasnija. Ovaj slučaj ne govori samo o Dodiku kao pojedincu, već o sistemskoj slabosti države da se suprotstavi političkom voluntarizmu kada je on upakovan u nacionalnu retoriku.
Na kraju, Dubravčeva poruka nije usmjerena samo ka jednom čovjeku, već ka cijelom društvu: ili ćemo se kao zajednica trgnuti i sačuvati ono što je ostalo od političkog dostojanstva i pravne jednakosti – ili ćemo dopustiti da sve to padne pod težinom još jedne, možda najopasnije, političke obmane. Ukoliko se ništa ne preduzme, upozorava Dubravac, Republika Srpska će ostati samo prazna forma koju je neko iskoristio kao paravan za ličnu moć i izbjegavanje pravde.
S obzirom na sve što je prethodilo i što se trenutno dešava, postavlja se ključno pitanje – kako i da li uopšte postoji mogućnost političkog ozdravljenja unutar ovakvog sistema? Jer ako se institucije mogu pretvoriti u monetu za političko preživljavanje, a pravosudne odluke krojiti u privatnim dogovorima, tada je jasno da BiH, pa ni njen entitet Republika Srpska, ne mogu funkcionisati kao ozbiljna pravna zajednica. Upravo zbog toga, zaključuje se, budućnost zavisi od spremnosti društva da jasno razgraniči interese naroda od interesa jedne političke figure, te da konačno prestane biti saučesnik u sopstvenoj političkoj obmani.
