Tanja Vukomanović, poslanica Partije demokratskog progresa (PDP) u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS), nedavno je javno iskazala svoje duboko nezadovoljstvo stanjem u toj zakonodavnoj instituciji, evocirajući prošlost u kojoj je NSRS imala znatno veću političku težinu i dostojanstvo nego danas. Njeno izlaganje, prožeto ogorčenjem i razočaranjem, bilo je refleksija na aktuelna dešavanja, posebno u kontekstu postupaka Milorada Dodika i njegovog odnosa prema pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine.
U svom govoru, Vukomanović je podsjetila na značajne historijske odluke koje je NSRS donosila tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Tada je, kako je istakla, skupština usvojila Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda BiH (1992), potom donijela prvi Ustav, a zatim odbacila Vens-Owenov plan za podjelu BiH, što je tada tumačeno kao čin političke hrabrosti i odlučnosti.
Međutim, po njenim riječima, sadašnja uloga NSRS-a drastično je degradirana. Više ne predstavlja stub odlučivanja i dostojanstva naroda, već, kako tvrdi, funkcioniše kao podanička institucija podređena volji jednog čovjeka – Milorada Dodika. Time je, kako kaže, došlo do transformacije od institucije dostojanstva do institucije poslušnosti.
Vukomanović je bila posebno oštra prema činjenici da je Dodik, nakon višemjesečnih izjava s govornice NSRS-a u kojima je osporavao legitimnost Tužilaštva BiH, sada lično priznao njegov autoritet dolaskom na saslušanje i davanjem izjave pred tom institucijom. Ono što ona ističe kao najveći problem jeste ne samo to što je Dodik promijenio stav, nego to što je prekršio volju NSRS-a, tijela koje je prethodno donijelo političke odluke o nepriznavanju tih državnih institucija.
Ona jasno poručuje da se danas odluke NSRS-a “gaze brže nego što se donose”, aludirajući na to da riječi i zakoni izglasani u toj skupštini nemaju više nikakvu težinu, jer ih upravo oni koji ih predlažu – i prvi prekrše.
Vukomanović u svom govoru koristi i ironičan ton kada se obraća kolegama iz skupštinske većine. Čestita im, kako kaže, na tome što su postali “statisti u predstavi Milorada Dodika”, naglašavajući da se politička drama pretvorila u tragediju jednog naroda i da se oni svjesno odriču sopstvenih političkih uloga i dostojanstva.
Ona koristi izražajnu simboliku kako bi opisala propadanje značaja institucije:
-
Nekada su se donosile istorijske odluke;
-
Danas se kleči pred voljom jednog čovjeka;
-
Nekada je skupština bila temelj odlučivanja, a sada nema više ni simboličku vrijednost.
Po njenim riječima, ovaj pad nije samo politički, nego i moralni poraz institucije koja bi trebalo da predstavlja narod, a ne da služi interesima pojedinaca. Posebno ističe činjenicu da se dekretima, zakonima i odlukama više ne vjeruje, jer ih oni koji su ih kreirali – više i ne poštuju.
Izdvojene su tri osnovne tačke njenog obraćanja:
-
Historijska snaga naspram današnje slabosti – Poređenjem prošlosti i sadašnjosti, naglašava se kako je nekada NSRS bila mjesto političkog odlučivanja o sudbinskim pitanjima, dok danas postaje prostor simbolične poslušnosti i formalnog legitimiteta za poteze koje donosi samo Dodik.
-
Politička dvoličnost – Posebna pažnja posvećena je promjeni Dodikovog odnosa prema institucijama BiH. Nekada ih je javno omalovažavao, sada ih priznaje kroz vlastito djelovanje, i to bez ikakvog objašnjenja ili odgovornosti prema prethodnim izjavama i odlukama NSRS-a.
-
Kritika skupštinske većine – Vukomanović smatra da poslanici koji podržavaju Dodika zapravo podrivaju instituciju u kojoj sjede. Time ne samo da umanjuju svoj politički autoritet, nego direktno doprinose gaženju sopstvenih odluka.
Kroz cijeli govor, provlači se jasna poruka o urušavanju političke kulture, institucija i integriteta. Ona poziva na osvješćenje, samorefleksiju i hrabrost, jer bez toga, kako se može naslutiti iz njenog tona, politički sistem RS-a nastaviće da tone u stanje potpune kontrole jednog čovjeka bez demokratskog nadzora i ravnoteže moći.
Na kraju, njen govor nije samo politička kritika – on nosi i emocionalni naboj žaljenja za vremenima kada je NSRS, bez obzira na ideološke razlike, imala jasnu svrhu, glas i autoritet. Danas, tvrdi Vukomanović, taj autoritet je ugašen, a skupština je pretvorena u pozornicu na kojoj se izvodi predstava bez scenarija i bez odgovornosti.
Uprkos svemu, implicitna poruka njenog obraćanja jeste poziv na buđenje, jer – kako se može naslutiti – još nije kasno da se institucije vrate narodu i zakonu, umjesto da budu produžena ruka volje jednog pojedinca.
