U danima kada se sjećanja na bolne događaje iz prošlosti obnavljaju, javni prostor Republike Srpske uzdrmao je istup narodnog poslanika Nebojše Vukanovića, koji je, povodom godišnjice operacije „Oluja“, iznio niz oštrih kritika usmjerenih ka vlastima, a posebno ka Željki Cvijanović, visokoj političarki iz reda SNSD-a. Njegova objava na blogu, koja se bavi i dubokim političkim i nacionalnim problemima iz prošlosti, pokrenula je brojna reagovanja i refleksije o ulozi aktuelne i bivše vlasti u tragičnim događajima devedesetih godina.
Vukanovićev tekst otvara se evociranjem događaja iz avgusta 1995. godine, kada je tokom vojne operacije „Oluja“ više od 2.000 Srba ubijeno ili nestalo, a preko 250.000 ih je protjerano iz svojih domova u regionima Like, Korduna, Banije i Sjeverne Dalmacije. U njegovom prikazu, riječ je o velikom narodnom stradanju koje je, kako tvrdi, bilo omogućeno i olakšano zbog pasivne uloge tadašnjih političkih struktura u Srbiji i Republici Srpskoj. On optužuje tadašnje vlasti da su nijemo posmatrale tragediju, bez ijedne značajnije akcije da zaštite one koje je nazivao “napaćenom braćom iz Krajine.”
Posebnu pažnju poslanik posvećuje prisustvu Željke Cvijanović na komemoraciji u Sremskim Karlovcima, gdje je, kao i ranijih godina, bila jedina osoba u bijelom sakou. Vukanović taj čin ne smatra slučajnim, već ga interpretira kao “drsku i svjesnu provokaciju”. Iako je, kako navodi, u više navrata javno kritikovao njen neprimjereni odabir garderobe za ovakve ozbiljne i tužne događaje, Cvijanović, prema njegovim riječima, uporno i namjerno nastavlja sa tom praksom.
U njegovom opisu, nošenje bijelog sakoua na komemoracijama stradalim Srbima nije tek modna nespretnost, već simbolično djelovanje s jasnim porukama koje mnogi ne uviđaju ili ne žele da vide. Kao kontrast, navodi primjere kada Cvijanović putuje u Vatikan, gdje, kako ističe, nikada ne pogriješi sa protokolom – crnina na papinim sahranama i sastancima, bez ikakvih svijetlih nijansi.
Vukanovićev osvrt nije ograničen samo na modnu simboliku. On širi svoju analizu na dublje političke procese i odluke koje su prethodile tragičnim događajima. Posebno ističe godinu 1991., kada je, prema njegovim tvrdnjama, Služba državne bezbjednosti Srbije, predvođena Jovicom Stanišićem, uklonila Jovana Raškovića, lidera koji je zagovarao mirno rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj. U tom činu vidi početak izdaje, jer je, kako tvrdi, pučem u tadašnjem Srpskom demokratskom savezu (SDS), stvoreno političko okruženje koje je dovelo do rata i kasnijeg egzodusa Srba.
Autor koristi izraz “krajiški Ćaća” za Jovana Raškovića, dajući mu epitet mudrog i racionalnog vođe koji je bio “protjeran iz Knina”, dok su oni koji su ga smijenili kasnije platili tu odluku veoma skupo, aludirajući na tragediju 1995. godine. U njegovoj analizi, stradanje Srba nije bilo samo posljedica hrvatske vojne akcije, već i duboke unutrašnje političke greške i zablude koje su, kako kaže, “veoma skupo koštale naš narod.”
Važne poruke u njegovom obraćanju se mogu sumirati kroz nekoliko ključnih stavki:
-
Izostanak odgovornosti tadašnjih vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj za pasivnost tokom pogroma.
-
Sklanjanje racionalnih glasova u srpskom političkom prostoru, što je doprinijelo eskalaciji sukoba.
-
Simboličke provokacije i političko ponašanje koje vrijeđa žrtve i njihove potomke.
-
Zaborav i neosvješćenost naroda, koji ne prepoznaje znakove manipulacije i političkih igara.
Vukanović je najavio i objavu posebnog video materijala u kojem će detaljno govoriti o tzv. Planu Z4, kao i o greškama srpske politike, udbaškom nacionalizmu i kolektivnim zabludama, koje i dalje opterećuju srpsko društvo.
U zaključku, njegov javni istup nosi snažnu poruku – sjećanje na stradanje ne smije biti formalnost ispunjena frazama, već poziv na iskreno suočavanje sa sopstvenim greškama i odgovornostima. On poziva na moralnu i istorijsku introspekciju, ističući da žrtve iz Krajine ne smiju biti zaboravljene niti zloupotrijebljene za politički marketing.
Kroz emotivan ton, kritiku i historijsku analizu, Vukanović pokušava probuditi svijest o tome da je nacionalna tragedija bila ne samo posljedica vanjskih faktora, već i unutrašnjih slabosti, promašaja i izdaja. Iako se njegovi stavovi ne moraju svi podjednako dijeliti, oni nesumnjivo otvaraju važne i potisnute teme o odgovornosti, sjećanju i odnosu prema sopstvenoj istoriji.