Na visoravni Vlašića, među šatorima, stadima i surovom planinskom svakodnevicom, živi jedan poseban bračni par – Medina i Šaban. Njih dvoje nisu ni influenseri, ni javne ličnosti, ali su svojom iskrenošću, šalom i neiscrpnom snagom postali simbol jedne istinske borbe – borbe sa životom, ali i sa sobom.
U njihovom svijetu, gdje se šišaju ovce, drži preko 300 muznih grla, a svakodnevica je ispunjena teškim fizičkim poslovima, humor i ljubav su ono što drži sve na okupu. Medina, žena čelične volje i toplog osmijeha, bez oklijevanja prepričava scene iz prošlosti koje su nekada bile prava drama.
„Uzeo on pušku, ja pravo bježim cik-cak kao da sam u ratu! Sakrijem se iza kamena, puzim, meci zvižde!“ – kaže kroz smijeh, dok Šaban iz prikrajka dobacuje: „Bio sam budala kad sam pio.”, a Medina ga dočeka s replikom: “Sad pije krušku. Još je gori!“
Ovaj jednostavan, a snažan bračni tandem, postao je viralan upravo jer govori ono što mnogi misle, ali rijetko ko javno kaže. Njihove izjave su sirove, duhovite, neuvijene – a opet duboko ljudske.
Medina, u svakom pogledu, predstavlja simbol snage žene na selu. Radi sve – od mužnje, kuvanja, nošenja vode, drva, podizanja djece, do čuvanja stoke. I sve to – bez žaljenja.
„Neću da budem nikom muhtač. Radim sve svojim rukama – i za sebe i za djecu.“ – odlučno poručuje.
Šaban, sa svoje strane, više ne krije ni prošlost, ni greške. Prihvata ih i pretvara u šalu. „Jesam je jurio, al’ nije ni ona stajala, bježala brže nego metak.“ – prisjeća se, dok oko njih meke ovce, a planinski vjetar nosi mirise i težinu života koji oni s lakoćom pričaju prenosi sandzakdanas
Ono što ovaj par čini posebnim nije samo njihov način govora, već njihov stav prema životu. Bez obzira na prošlost, probleme, planinske zime ili stare rane – oni danas biraju smijeh. Biraju zajedništvo. I ono najvažnije – biraju da žive svoj život bez stida i bez maske.
