Uoči obilježavanja godišnjice jednog od najmračnijih trenutaka u modernoj historiji Bosne i Hercegovine, ponovno suočavanje s boli i gubitkom srebreničkih porodica postalo je svakodnevna realnost. U Sarajevu je danas ispraćena tužna kolona sa posmrtnim ostacima sedam žrtava genocida u Srebrenici, čime je započet njihov posljednji put prema vječnom smiraju u Potočarima, gdje će 11. jula biti dostojanstveno ukopani.
Simbolična i potresna kolona prošla je kroz nekoliko gradova, a među prvim mjestima na kojima se zaustavila bili su Ilijaš i Vogošća. Na tim lokacijama, brojni građani su se okupili kako bi odali počast žrtvama, pokazujući da sjećanje na genocid i dalje snažno živi u kolektivnoj svijesti naroda. Kolona je potom nastavila ka Sarajevu, gdje je ispred zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine upriličen komemorativni skup.
Ovom događaju prisustvovao je i niz visokih domaćih i međunarodnih zvaničnika. Među njima su bili:
-
Reis Husein Kavazović, duhovni vođa Islamske zajednice BiH,
-
Christian Schmidt, visoki predstavnik međunarodne zajednice,
-
Šefik Džaferović, bivši član Predsjedništva BiH,
-
Igor Stojanović, potpredsjednik Federacije BiH,
-
Safet Kešo,
-
Nihad Uk, premijer Kantona Sarajevo,
-
Amor Mašović, poznat po svom radu na identifikaciji žrtava,
-
Naida Hota-Muminović i Kemal Ademović.
Prisutni su na dostojanstven način odali počast ne samo sedmorici stradalih, već i hiljadama drugih žrtava čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni.
Posebno emotivan trenutak obilježio je govor Christiana Schmidta, koji je istakao kako oni koji danas, nakon tri decenije, zaboravljaju Srebrenicu – nisu ništa naučili iz prošlosti. On je podvukao važnost obrazovanja mlađih generacija i prenosa istine o genocidu: „Kako možete zaboraviti takav masakr i genocid? Dužnost je prema budućim generacijama da se sjećaju.“ Ova poruka jasno je adresirana svima onima koji pokušavaju relativizirati ili negirati ono što se desilo u julu 1995. godine.
U Potočarima će ove godine biti ukopani ostaci sljedećih identificiranih žrtava:
-
Senajid (Husein) Avdić, rođen 1976.
-
Hariz (Ramiz) Mujić, rođen 1976.
-
Fata (Huso) Bektić, rođena 1928.
-
Hasib (Adem) Omerović, rođen 1961.
-
Sejdalija (Alija) Alić, rođen 1961.
-
Rifet (Mustafa) Gabeljić, rođen 1964.
-
Amir (Ibrahim) Mujčić, rođen 1964.
Svi oni su među hiljadama ubijenih u sistematskom pokušaju istrebljenja bošnjačkog naroda s tog prostora. Tragično je da se za još oko 1.000 žrtava genocida i dalje traga, što govori o razmjerama zločina i bolnoj stvarnosti porodica koje i dalje čekaju da pronađu kosti svojih najmilijih.
Pored emotivne dimenzije, ovaj događaj nosi i snažnu političku i društvenu poruku. Svake godine, dolazak kolone sa posmrtnim ostacima podsjeća građane BiH – ali i cijeli svijet – da zločin nije zaboravljen i da pravda, iako spora, mora biti zadovoljena. Održavanje sjećanja na žrtve nije samo čin pijeteta, već i zajednički moralni imperativ da se spriječi ponavljanje takvih strahota.
U ovom kontekstu, uloga obrazovanja, komemoracija i javne memorijalizacije genocida postaje još značajnija. Svako novo ime koje se pronađe i ukopa jeste mali korak ka istini i pravdi. No, ujedno je i podsjetnik na veliku prazninu koja nikada neće biti ispunjena. Zato je od izuzetne važnosti da se nastavi s procesima ekshumacije, identifikacije i dostojanstvenog ukopa svih preostalih žrtava.
Na kraju, iako su riječi često nemoćne da dočaraju dubinu bola koji Srebrenica i njeni preživjeli nose, činovi kolektivnog sjećanja i dostojanstvene tišine pružaju nadu da će se istina čuvati i prenositi. Svaki tabut u ovoj koloni priča priču o nevinom životu nasilno prekinutom, ali i o otpornosti naroda da pamti i da ne dozvoli zaborav. U tome se krije snaga BiH – u istini, sjećanju i dostojanstvu onih koji su preživjeli da svjedoče.
U vremenu kada se istina sve češće pokušava zamagliti revizionizmom i političkim manipulacijama, ovakvi događaji podsjećaju da je kultura sjećanja ključna za izgradnju trajnog mira. Komemoracije poput ove ne služe samo kao znak poštovanja prema žrtvama, već i kao upozorenje generacijama koje dolaze da se zlo može ponoviti ako mu se ne suprotstavimo znanjem, empatijom i istinom. Svaki ispraćaj, svaka kolona, svaka suza porodice koja je konačno pronašla kosti svoga najmilijeg – svjedoče o tome da genocid u Srebrenici nije samo prošlost, već živa moralna obaveza svih nas da nikada više ne dozvolimo da se takvo što ponovi.
