Islamski učenjaci imaju različite stavove kada je riječ o učenju Kur’ana od strane žene u stanju hajza. Ova razlika u mišljenjima odražava duboko razmišljanje i analizu različitih izvora u islamskoj tradiciji.
Prema prvom mišljenju, ženi koja je u stanju hajza uopće nije dozvoljeno da uči Kur’an, bilo da se radi o dodirivanju Mushafa ili učenju napamet. Ovaj stav podržavaju tri glavna mezheba: hanefijski, šafijski i hanbelijski. Njihova argumentacija počiva na hadisu koji prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne uči džunub niti žena u stanju hajza ništa od Kur’ana.” Ovaj hadis su zabilježili Tirmizi i Ibn Madže, ali Tirmizi napominje da je hadis ocijenjen slabim od strane imama Buharija. Slabost ovog hadisa leži u lancu prenosilaca, posebno zbog ravije Ismaila ibn Ajjaša, čiji se hadisi ne prihvataju kada prenosi od stanovnika Hidžaza. Također, Ebu Hatim smatra da su ove riječi zapravo riječi Ibn Omera, a ne direktan govor Poslanika. Stoga, ovaj hadis je ocijenjen kao vrlo slab i ne može se koristiti kao čvrst dokaz za zabranu.
Iako mezhebi dijele sličan stav o zabrani učenja Kur’ana u stanju hajza, postoje razlike u detaljima. Hanefije dozvoljavaju ženi da uči određene dijelove Kur’ana koji imaju značenje dove, ali pod uvjetom da ih ne uči kao Kur’an, već kao dovu. Također, učiteljicama je dozvoljeno da poučavaju Kur’anu u stanju hajza, ali riječ po riječ, razdvajajući ih. S druge strane, šafijski mezheb zabranjuje ženi u stanju hajza da uči čak i dio ajeta, ali joj dopušta da uči srcem bez pomicanja jezika ili bez glasnog izgovaranja. Hanbelijski mezheb dozvoljava učenje dijela ajeta, ali ne cijelog ajeta. Oni također dozvoljavaju razmišljanje o kur’anskim ajetima, ali bez naglašavanja slova usnama.
Drugi stav, kojeg podržava malikijski mezheb, smatra da je ženi dozvoljeno učiti Kur’an dok traje krv hajza, bez obzira na to da li se boji zaborava ili ne. Međutim, kada krv prestane teći, a ona se još nije okupala, učenje Kur’ana nije dozvoljeno. Ovaj stav se temelji na hadisu od Aiše, radijallahu anha, u kojem se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah u svakom stanju, a učenje Kur’ana je vrsta zikra.
Treće mišljenje, koje zastupaju učenjaci poput Ibn Tejmije, tvrdi da je ženi u stanju hajza dozvoljeno učiti Kur’an ako postoji strah od zaborava. Prema ovom mišljenju, učenje Kur’ana u tom stanju može čak postati obaveza jer je pravilo da sve što je nužno za izvršenje jedne obaveze, postaje obavezno samo po sebi.
Najprihvaćenije mišljenje među savremenim učenjacima je da ženi u stanju hajza nije zabranjeno učiti Kur’an, bez obzira na okolnosti. Ovaj stav podržavaju Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim, a dokazi na kojima se temelje uključuju činjenicu da ne postoji vjerodostojan šerijatski dokaz koji zabranjuje učenje Kur’ana ženi u stanju hajza. Štaviše, postoji hadis koji ukazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah u svim stanjima, uključujući i učenje Kur’ana.
