Hamida Ahmetović: Priča o preživljavanju i sjećanju na Bukvu
Hamida Ahmetović, hrabra žena i jedna od rijetkih preživjelih iz pakla zvane Bukva, odlučila je nakon tri decenije ponovo zakoračiti stazom smrti, putem kojim su 1995. godine bježale hiljade Bošnjaka. Ova staza nije samo običan put, već simbol nadanja i stradanja, koji je vodio prema slobodnoj teritoriji, daleko od rata i smrti. Njena priča nije samo lična, već i kolektivna, jer nosi težinu sjećanja na stradale, izgubljene porodice i bol koji nikada ne prolazi. Kroz svoju borbu i trud, Hamida nastoji osvježiti sjećanje na sve one koji su izgubili svoje živote, ali i ojačati glas preživjelih čije priče često ostaju neispričane.
Prvi koraci ka sjećanju
Povratak na Bukvu bio je za Hamidu emotivno iskustvo. “Kada sam ponovo zakoračila na ovo tlo, osjećala sam se kao da me je obuhvatila težina prošlosti,” kaže ona.
Njena sjećanja na predvečerje kada je čekala proboj sa svojim bratom, amidžom i drugim članovima porodice, bila su duboko ukorijenjena u njenoj duši. Detalji tog dana vraćali su se kao bljeskovi svjetlosti u tami.
Na megafonu su najavljivali da će uskoro krenuti, a onda je uslijedila pucnjava koja je promijenila sve. Brutalna artiljerijska paljba, minobacači i puščani rafali odjekivali su posvuda, stvarajući zvučni pejzaž straha i panike, dok su hiljade ljudi pokušavale pronaći sigurnost i spas.
Strah i odgovornost
U tom trenutku, Hamida je osjećala teret odgovornosti ne samo za svoj život, već i za živote svog brata i amidžića, koje je držala za ruke. “Samo sam ih dozivala, molila da preživimo,” prisjeća se ona. Taj osjećaj odgovornosti bio je neizdrživo težak, ali nije im dopuštao da se predaju.
U trenucima kada je pucnjava prestala, ustali su i krenuli dalje, ali su naišli na jezivu stvarnost – leševe. “Osjetila sam da stajem na ljudska tijela. To nije bila zemlja, to nije bio kamen – to je bio čovjek,” naglašava ona, ukazujući na zastrašujuće iskustvo koje će je progoniti cijeli život.
Ova scena, koja je bila samo jedna od mnogih, na tragičan način oslikava surovost rata i ljudske sudbine koje su se ispreplele u toj noćnoj mori.
Tri dana lutanja i straha
Hamidina priča nastavlja se tokom tri dana lutanja kroz smrt, skrivena od neprijateljskih očiju. Ona i njeni saputnici su se trudili da pronađu sigurno mjesto, nadajući se da će ih neko pronaći.
“Nismo znali kuda idemo, ali nismo imali izbora,” sjeća se Hamida, ističući besmislenost situacije u kojoj su se našli. U jednom trenutku, amidža je odlučio izaći iz zaklona kako bi provjerio teren, ali se nikada nije vratio.
“Iza te bukve, za nas, više ga nije bilo,” kaže ona, ističući osjećaj beznađa koji ih je obuzimao u tom trenutku.
Ova nesreća dodatno je otežala situaciju, ostavljajući Hamidu da se bori s osjećajem gubitka, straha i nesigurnosti, dok su se nadali da će naići na spasitelje koji će im pružiti ruku pomoći.
Traumatična sjećanja
Iako je Hamida bila mlada, sa samo 22 godine, iskustvo koje je proživjela ostavilo je trajne ožiljke. Jedna scena koja joj je ostala kao najdublji trag bila je prizor u kojem je na svojoj ruci imala nečije oko.
“Krv tog oka bila je na meni tri dana,” prisjeća se ona, dodajući da je ovo zastrašujući trenutak simbolizirao sav bol, strah i bespomoćnost koje su preživjeli osjećali u tom paklu.
“Nije me odmah prepoznala, ali kada sam bolje pogledala, shvatila sam šta je to,” dodaje ona, ističući težinu tih sjećanja koja nikada ne prolaze.
Ova traumatična iskustva, iako teška i bolna, postala su dio njenog identiteta i motivacija da se bori za pravdu i da se sjećanja na žrtve rata nikada ne zaborave.
Pohod na istinu i pravdu
Hamida Ahmetović predstavlja simbol otpora i hrabrosti. Njena priča je podsjetnik na to koliko je važno sjećati se prošlosti kako bi se izgradila bolja budućnost. Iako su mnogi zaboravili, ona nastavlja govoriti, prenoseći svoju istinu i istinu svih onih koji su izgubili svoje živote u ratu.
“Ne smijemo zaboraviti,” poručuje Hamida. “Svaka žrtva ima svoju priču, i svaka priča zaslužuje da bude ispričana.” Ova poruka ne samo da je važna za njenu ličnu borbu, već i za sve one koji su preživjeli slične traume.
Njena hrabrost da se suoči s prošlošću može poslužiti kao inspiracija mnogima da se bore za pravdu i istinu, potičući društvo da se suoči s nepravdom i nerazjašnjenim sudbinama koje su ostale u sivoj zoni zaborava.
Zaključak: Snaga sjećanja
Povratak Hamide Ahmetović na Bukvu nije bio samo fizički povratak, već i emocionalno putovanje kroz bolne uspomene koje nikada neće biti zaboravljene. Ova priča, koja se nadovezuje na sudbine mnogih u Bosni i Hercegovini, podsjeća nas koliko je važno njegovati sjećanje na žrtve rata.
Snaga sjećanja omogućava nam da se suočimo s prošlošću i radimo na izgradnji budućnosti u kojoj će pravda i istina biti prioriteti. Hamida, kroz svoju hrabrost i odlučnost, daje glas onima koji su šutjeli, a njena priča ostaje trajni podsjetnik na žrtve i borbu za mir.
Kroz nju, uči nas da nikada ne zaboravimo, ali i da se borimo za istinu, kako bismo stvorili svijet u kojem će sjećanje na prošlost služiti kao temelj za izgradnju bolje i pravednije budućnosti.
