Čovjeka su donijeli u bolnicu s teškim ozljedama donjeg dijela tijela, sve od nogu do koljena bilo je polomljeno i stavljen je u gips. Doktor koji je bio zadužen za njega, pratio je njegovu situaciju i podijelio je priču koja je izazvala zaprepaštenje.
Posjetitelji koji su ga obilazili, od rodbine do prijatelja i komšija, pokazivali su čudno ponašanje. Ulazili su u sobu s izraženom tugom i zabrinutošću, neki čak su i plakali, ali nakon što bi izašli iz sobe, odjednom bi počeli smijati se, čak i glasno.
Doktor je bio zbunjen i odlučio je razgovarati s pacijentom kako bi razumio razlog tog čudnog ponašanja. Nakon što je posjeta završila, doktor je ušao u sobu i ispričao svoju zbunjenost. Pacijent mu je s osmijehom objasnio razlog za to ponašanje.
“Priča je ovako, doktore”, počeo je pacijent, “živim u zgradi na drugom spratu. Jedne noći sanjao sam da smo svi u autobusu, putujemo u nepoznatom pravcu. Odjednom, vidio sam tablu na kojoj piše ‘Do Dženneta 100 km’. Svi smo bili radosni i uzbuđeni. Ali kako smo se približavali, vidjeli smo ljepotu Dženneta, velike dvorce od zlata i srebra, prekrasna drveća i hladovine. No, autobus nije stao, već je nastavio vožnju kroz Džennet sve dok nismo vidjeli tablu ‘Izlazak iz Dženneta’.”
“Kada smo izašli iz Dženneta, bili smo prestravljeni kada smo vidjeli novu tablu koja je pokazivala put prema Džehennemu, 100 km udaljenom. Ljudi su počeli plakati i moliti vozača da stane, ali on nije htio. Sjeo sam izgubljen, gledajući kako se približavao Džehennem. Nisam želio završiti tamo ni u snu. Stoga sam otvorio prozor i skočio.”
Iako je platio cijenu s ozljedama, pacijent nije žalio svoju odluku jer nije dopustio da bude bilo gdje blizu Džehennemu, ni u snu. To je razlog zašto su se njegove komšije smijale, ali za njega to nije bio gubitak, već pobjeda u izbjegavanju Džehennema. Hvala Allahu!
