Čovjek nikada ne može predvidjeti šta će mu se desiti u životu. Stara izreka “čovjek snuje, a Bog određuje” još jednom se pokazala tačnom.
Zekerijah Okić, koji se sa svojom porodicom preselio u Sloveniju, suočio se s još jednom velikom tragedijom. Nakon ratnih zbivanja u kojima je izgubio svoju porodicu, sudbina mu je opet nanijela udarac. U jednom trenutku izgubio je sve što je imao.
“Dan je započeo kao i svaki drugi,” prisjeća se Okić. “Boravio sam u Sloveniji na privremenom radu zajedno sa svojom suprugom i našom trogodišnjom kćerkom. Oko 22 sata, otac moje supruge Simbade javio je da je stigao na granicu i zamolio je da dođe po njega. Iako je bila u šestom mjesecu trudnoće, Simbada je, zajedno sa svojim amidžom, sjela u auto i otišla po svog oca. Kada su ga pokupili, krenuli su nazad. Međutim, tada je nastao pravi pakao.”
Blizu Klokočkog mosta na njihovo vozilo naletio je automobil sa slovenskim registarskim tablicama, kojim je upravljala Alma Duraković. Policija je utvrdila da se Duraković kretala brzinom od 147 kilometara na sat, dok je Simbada vozila 51 kilometar na sat. “Moj punac je poginuo odmah, dok je Simbada ostala živa još dvadeset dana. Nažalost, izgubila je bitku za život,” ispričao je Zekerijah.
“Dijete su izvadili sedam dana nakon udesa, mog sina Davuda koji je imao samo šest mjeseci,” nastavlja on. “Čim sam saznao šta se desilo, odmah sam krenuo iz Slovenije gdje sam radio. Molio sam Boga da mi se smiluje, barem malo. U ratu sam izgubio sve, a očito da to nije bio kraj mojih gubitaka. Želio sam biti podrška svom djetetu, ali ja… ja sam umro one noći kada sam dobio ovu vijest, samo što to još niko ne vidi.”
Zekerijah je podijelio svoju priču, rekavši da više ne može šutjeti. “Ovo sve pričam jer ne mogu više da šutim,” kazao je. Njegova ispovijest oslikava bol i patnju kroz koje prolazi, a njegova hrabrost da podijeli svoju priču inspiriše mnoge. Unatoč svim gubicima, Zekerijah se trudi biti jak zbog svog sina i pružiti mu život kakav zaslužuje.
