Trump pojačava pritisak na Iran, ali ostavlja prostor za dogovor iza kulisa
Administracija Donalda Trumpa ulazi u novu i veoma osjetljivu fazu odnosa s Iranom, u kojoj se vojni pritisak i diplomatski kanal vode paralelno. S jedne strane, Washington pojačava blokadu i pokušava otežati iransku logistiku na kopnenim pravcima, dok s druge strane Bijela kuća ne zatvara vrata pregovorima koji bi mogli spriječiti dalje američke udare. Takav pristup pokazuje da je američka strategija istovremeno zastrašujuća i proračunata: dovoljno tvrda da pošalje poruku Teheranu, ali i dovoljno fleksibilna da ostavi mogućnost političkog izlaza.
Trump je javno poručio da je nova blokada već na snazi, naglasivši kako bi novi napadi bili “vrlo malo vjerojatni” ukoliko pregovori o iranskom nuklearnom programu i otvaranju Hormuškog tjesnaca budu napredovali. U prijevodu, Washington želi pokazati da se prijetnja silom koristi kao poluga, a ne kao unaprijed donesena odluka o novom ratu. Istovremeno, predsjednik SAD-a priprema i razgovore s katarskim posrednicima, što dodatno potvrđuje da američka strana računa na posrednu diplomatiju, a ne isključivo na direktan pritisak.
U političkoj pozadini ove krize nalazi se i širi međunarodni okvir. Trump je najavio da očekuje razgovore s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom i ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom na predstojećem samitu APEC-a, gdje planira otvoriti teme rata i denuklearizacije. To je važan detalj jer Iran nije izolirano pitanje: svaka eskalacija u Zaljevu odmah se prelijeva na cijene energije, sigurnost brodskih ruta i šire odnose između velikih sila. Zato Washington pokušava istovremeno upravljati krizom na Bliskom istoku i zadržati kontrolu nad globalnim diplomatskim odnosima.
U Bijeloj kući se danas očekuje sastanak s katarskim premijerom i ministrom vanjskih poslova šeikom Mohammedom bin Abdulrahmanom Al Thanijem, a u razgovore će biti uključen i potpredsjednik JD Vance. Katar je već godinama jedan od ključnih posrednika između Sjedinjenih Američkih Država i regionalnih aktera, pa i kada su odnosi napeti, Doha često ostaje prostor gdje se razmjenjuju poruke koje javno ne mogu biti izrečene. Upravo zato ovaj sastanak ima težinu: on može biti signal da se traga za kompromisom prije nego što se situacija otme kontroli.
Ipak, iz State Departmenta stiže znatno oprezniji ton. Državni tajnik Marco Rubio upozorio je da pregovori dosad nisu donijeli značajan napredak i da se ne očekuje brz proboj. Iranske zahtjeve nazvao je neprihvatljivima i djelomično nerealnima, ali je istodobno potvrdio da Trump i dalje preferira diplomatsko rješenje. Ta kombinacija tvrdog jezika i otvorenih vrata tipična je za trenutnu američku politiku: javno se zadržava pritisak, dok se iza zatvorenih vrata pokušava izbjeći direktna vojna spirala. Reuters prenosi da je upravo takav pristup trenutno dominantan u Washingtonu.
Na terenu se, međutim, vidi da pritisak nije samo retorički. Američki tim pod nazivom “Iron Gate”, koji okuplja 20 civilnih i vojnih stručnjaka, trebao bi proširiti blokadu s mora na kopnene granice i područje Kaspijskog mora. Cilj je kontrola prijenosa oružja, tehnologije dvojne namjene, sankcioniranih materijala i nezakonitih prihoda. Prema procjeni zapovjednika američkog Središnjeg zapovjedništva Brad Coopera, takva operacija trebala bi otežati finansiranje iranskih saveznika, obnovu proizvodnih kapaciteta za oružje i dopunu vojnih zaliha. Drugim riječima, SAD želi udariti na infrastrukturnu osnovu iranske moći, a ne samo na njezinu diplomaciju.
Teheran je, očekivano, odbacio američki plan. Revolucionarna garda tvrdi da Washington neće uspjeti prekinuti iranske veze sa susjedima niti izazvati gospodarski slom kroz vanjski pritisak. Iranska poruka je jasna: zemlja će nastaviti regionalnu trgovinu, oslanjati se na alternativne kanale i odbacivati svaku inicijativu koju vidi kao pokušaj gušenja suvereniteta. U takvim uvjetima, svaka nova sankcija ili blokada postaje ne samo ekonomsko, nego i simboličko pitanje, jer se u Teheranu takvi potezi predstavljaju kao dokaz američke neprijateljske politike.
Dodatnu napetost izazvao je i incident u Iraku, gdje je dron pogodio postrojenje Khor Mor, ostavivši više od 70 posto iračkog Kurdistana bez električne energije. Iako još nije poznato ko stoji iza napada niti je potvrđena njegova veza sa širim sukobom, događaj pokazuje koliko je cijela regija ranjiva. Energetska infrastruktura postaje laka meta u trenucima kada diplomatski pregovori zastanu, a lokalni sigurnosni vakuum često se ispunjava napadima koji imaju i političku i psihološku poruku. Takvi incidenti podsjećaju da se kriza s Iranom ne odvija u vakuumu, nego u prostoru gdje je svaka sabotaža potencijalno okidač za širu eskalaciju.
Šest mogućih scenarija: od dogovora do otvorenog sukoba
U analizi mogućih poteza Trumpove administracije, The Telegraph je ponudio više scenarija, od kojih neki imaju vrlo male, a neki znatno veće izglede. Posebno se naglašava da bi i Washington i Teheran mogli tražiti rješenje koje im omogućava da sačuvaju politički obraz. U takvom okviru najrealnijima se čine opcije koje ne podrazumijevaju totalni rat, nego ograničene, kontrolisane poteze uz diplomatski izlaz. To znači da se u praksi razmatra sve: od simboličnih udaraca, preko ograničenih zračnih napada, do dogovora koji bi ublažio sankcije i otvorio Hormuz.
Nuklearni napad i invazija: ekstremne opcije s minimalnim izgledima
Nuklearni napad dobio je ocjenu 1/10, a kao razlog se navodi da bi takav potez bio gotovo nezamisliv zbog neizvjesne učinkovitosti i rizika od nuklearne eskalacije. Tucker Carlson je, bez čvrstih dokaza, tvrdio da bi administracija mogla razmatrati napad na podzemno postrojenje u planini Pickaxe, ali analitičari takvu tvrdnju smatraju izuzetno nevjerovatnom. Osim moralnog i političkog šoka, rušenje nuklearnog tabua otvorilo bi pitanje presedana, a posljedice bi mogle pogoditi i američke saveznike, uključujući Izrael, koji bi se našao u još opasnijem sigurnosnom okruženju.
Još niže su rangirane opcije velike kopnene invazije i promjene režima, koje dobivaju ocjenu 2/10. Iako bi takav ishod bio u skladu s dugogodišnjim željama dijela izraelskog političkog establišmenta, on bi zahtijevao ogromne američke resurse i dugotrajno vojno prisustvo. Izrael sam nema dovoljno snaga da iznese takvu operaciju, pa bi glavni teret preuzeli Sjedinjene Države. Procjenjuje se da bi pripreme trajale najmanje šest mjeseci, a dug rat bi dodatno opteretio republikance u novom izbornom ciklusu. Uz to, Washington ima i ekonomski interes da se stabilizuje tržište nafte i obnovi protok kroz ključne energetske pravce.
Na sredini spektra nalazi se vojno otvaranje Hormuškog tjesnaca, s ocjenom 5/10. Takva operacija bi mogla osloboditi ključni pomorski pravac i pojačati ekonomski pritisak na Teheran, ali bi zahtijevala i kopnene snage koje bi morale držati položaje možda i godinama. Iran bi u tom slučaju mogao odgovoriti napadima na regionalna energetska postrojenja, čime bi se ugrozila upravo ona opskrba koju bi operacija trebala obnoviti. Dodatni problem predstavljaju prijetnje širenjem rata i ograničene zalihe američkih proturaketnih presretača, što svaku ovakvu misiju čini izuzetno rizičnom.
Još vjerovatnijom se smatra opcija ograničenih zračnih udara, ocijenjena sa 7/10. Udar na radare, raketne položaje i ključnu infrastrukturu mogao bi oslabiti Iran i prisiliti ga da se vrati za pregovarački stol. Takva strategija, koju je Izrael godinama koristio pod nazivom “košnja trave”, oslanja se na ideju da se protivnik ne uništi potpuno, nego mu se periodično smanjuje vojni kapacitet. Ipak, problem je što bi uključivanje Izraela gotovo sigurno izazvalo iranske udare na njegov teritorij, a moguće i na američke baze i brodove. Zato i ograničena kampanja lako može prerasti u širi regionalni rat.
Najrealniji scenarij prema ovoj procjeni jeste dogovor koji bi imao obilježja simboličnog vojnog udara i diplomatskog kompromisa, s ocjenom 9/10. U toj varijanti moglo bi doći do unaprijed dogovorenog napada na nuklearno postrojenje ili čak do simboličnog uništenja koje bi proveo sam Iran, kako bi obje strane mogle proglasiti pobjedu. Trump bi dobio politički prostor da kaže kako je zaštitio američke interese, dok bi Netanyahu mogao tvrditi da je postigao sigurnosni rezultat. Teheran bi zauzvrat mogao tražiti potpuno ukidanje sankcija i povrat zamrznutih milijardi, dok posrednici pokušavaju pronaći formulu koja nijednu stranu ne ponižava javno, ali smanjuje rizik od novog rata.
Ova kriza pokazuje koliko su odnosi između SAD-a i Irana i dalje obilježeni nepovjerenjem, ali i pragmatizmom. Obje strane znaju da bi otvoreni sukob mogao biti preskup, pa i onda kada se javno govori jezikom prijetnji, stvarni cilj često ostaje kontrolisana deeskalacija. Upravo zato će naredni potezi u Washingtonu, kao i poruke koje stignu preko Katara i drugih posrednika, biti presudni za to hoće li Bliski istok ući u novu fazu napetosti ili dobiti još jednu, možda kratkotrajnu, priliku za pregovore.
