U javnosti Bosne i Hercegovine i šire regije snažno su odjeknule informacije koje je iz Washingtona prenio dugogodišnji dopisnik FTV-a Ivica Puljić, a koje se odnose na niz susreta članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović s američkim političkim akterima. Njegov izvještaj nije ostao samo na pukom nabrajanju sastanaka, već je otvorio šire pitanje stvarne težine tih susreta, njihove pozadine i načina na koji se oni predstavljaju domaćoj javnosti.
U fokusu analize našla se činjenica da se dio susreta, o kojima se u bh. javnosti govori kao o velikim diplomatskim uspjesima, zapravo odvijao u formi hodničkih razgovora, fotografisanja ispred kancelarija ili plaćenih sastanaka, što u američkoj političkoj praksi nije neuobičajeno, ali ima sasvim drugačiju težinu od zvaničnih bilateralnih razgovora. Puljić podsjeća da lobiranje u Sjedinjenim Američkim Državama jeste legalno i institucionalno regulisano, ali da to ne znači automatski i političku podršku državnoj politici ili njenim nosiocima.
Posebno se ističe susret Željke Cvijanović s kongresmenkom April McClain Delaney, demokratskom zastupnicom iz savezne države Maryland. Upravo je ona ranije, zajedno s kolegama iz svoje savezne države, javno isticala zabrinutost zbog djelovanja Milorada Dodika, kojeg je označila kao osobu od međunarodne zabrinutosti zbog secesionističke retorike i podrivanja ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu, Puljić naglašava simboliku činjenice da se sastanak nije održao u kancelariji, već na hodniku, što u američkom političkom protokolu nosi jasnu poruku.
Za razliku od toga, susret s Claudiom Tenney, republikanskom kongreskinjom iz New Yorka, odvijao se u njenom uredu. Razlog za to Puljić vidi u njenoj dugogodišnjoj bliskosti sa srpskim lobističkim krugovima u SAD-u, ali i u njenoj ličnoj i profesionalnoj povezanosti s bivšom Jugoslavijom. Tenney je poznata kao čelnica srpskog caucusa u Kongresu, otvorena podrška Donaldu Trumpu, pa čak i potencijalna kandidatkinja za buduću američku ambasadoricu u Srbiji.
U nizu susreta bilježi se i onaj s Annom Paulinom Lunom, republikankom s Floride, koja je nakon sastanka na društvenim mrežama objavila da se susrela s “predsjednicom Bosne i Hercegovine”, što je izazvalo dodatne polemike. Upravo je ta kongreskinja ranije javno postavljala pitanja o tzv. “Sarajevskom safariju”, izražavajući zaprepaštenje zbog ratnih zločina i njihovog relativiziranja.
Puljić dalje navodi i susret sa senatorom Ronom Johnsonom iz Wisconsina, poznatim po izrazito konzervativnim i nacionalističkim stavovima, kao i sastanak s kongresmenom Andyjem Oglesom iz Tennesseeja, koji je u trenutku susreta bio pod istragom zbog mogućih finansijskih malverzacija. Upravo taj detalj autor ironično povezuje s prisustvom Milorada Dodika, koji je u SAD boravio na turističkoj vizi.
Posebnu pažnju izazvao je susret s američkim ministrom trgovine Howardom Lutnickom, za koji Puljić tvrdi da je bio plaćen, kao i jedan raniji sličan susret iz 2025. godine. Iako takva praksa nije nepoznata u Washingtonu, problem nastaje, kako ističe autor, u načinu na koji se ti susreti predstavljaju domaćoj javnosti kao vrhunac diplomatije.
U isto vrijeme, Puljić podsjeća da su Denis Bećirović i Dino Konaković imali višestruke, institucionalno značajnije sastanke u State Departmentu, Kongresu i Vijeću za nacionalnu sigurnost, ali su njihovi posjeti često bili ismijavani ili marginalizirani u dijelu domaćih medija. Time se, prema autoru, stvara iskrivljena slika uspjeha i neuspjeha, zasnovana više na propagandi nego na stvarnim političkim rezultatima.
Ključna teza Puljićevog izvještaja jeste da je propaganda najjače oružje kojim se trenutno služi politički krug oko Željke Cvijanović i Milorada Dodika. Kontinuirano objavljivanje fotografija, kratkih poruka i sugestivnih izjava stvara privid snažne međunarodne podrške, dok se u suštini radi o pažljivo režiranim PR potezima.
U tom kontekstu, autor upozorava na dvije važne činjenice:
- da bošnjački i hrvatski politički predstavnici nemaju na raspolaganju desetine miliona dolara za lobiranje, kakvim raspolaže Dodikov politički aparat,
- i da političke okolnosti u SAD-u nisu trajne, te da se saveznici i administracije mijenjaju.
Na kraju, Puljić podsjeća na riječi Sokrata, naglašavajući prolaznost političke moći i iluziju trajne zaštite: “Sve prođe, pa i doživotna robija.” Upravo u toj misli autor vidi suštinu trenutne situacije – dok propaganda može kratkoročno zamagliti stvarnost, dugoročno ostaju činjenice, politička odgovornost i neminovna promjena odnosa snaga.
