Ustavni sud BiH obrazložio zašto su sporni lobistički ugovori Republike Srpske neustavni
Ustavni sud Bosne i Hercegovine objavio je cjelovitu odluku donesenu na 174. plenarnoj sjednici, kojom je utvrđeno da su pojedini lobistički ugovori koje je potpisala Vlada Republike Srpske s firmama u Sjedinjenim Američkim Državama nesaglasni s Ustavom BiH. Riječ je o predmetu koji je pokrenuo zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Zvizdić, a koji je osporio zakonitost i ustavnost angažovanja inostranih lobista radi promocije političkih ciljeva entiteta.
Najviše pažnje izazvao je ugovor s firmom “Dickens and Madson Canada Inc.”, jer se među ciljevima navodi i “nezavisnost RS-a”, što je Ustavni sud ocijenio kao direktno suprotno ustavnom poretku Bosne i Hercegovine. Odluka je, osim što se odnosi na konkretan ugovor, otvorila i šire pitanje: da li entiteti mogu javnim novcem finansirati međunarodno lobiranje za političke ciljeve koji nisu u skladu s Ustavom države?
Sud je u obrazloženju naglasio da entiteti zaista imaju pravo da usvajaju svoje budžete i da raspolažu sredstvima unutar ustavnih ovlasti, ali je istovremeno podsjetio da nijedan nivo vlasti u Bosni i Hercegovini ne može trošiti javni novac na aktivnosti koje podrivaju ustavne principe države.
Prema ocjeni suda, pitanje nije samo ko je sklopio ugovor, nego i koji su ciljevi lobiranja, te da li se ti ciljevi mogu dovesti u vezu s vrijednostima i normama koje Ustav BiH štiti.
Lobiranje u BiH nije zakonski uređena oblast
Jedan od ključnih dijelova odluke odnosi se na činjenicu da Bosna i Hercegovina nema jedinstven zakon o lobiranju. Ustavni sud je izričito naveo da lobiranje u pravnom smislu nije uređeno na nivou institucija BiH, niti postoji sistem koji bi jasno definisao ko može biti lobista, na koji način djeluje i pod kojim pravilima.
Zbog toga se ova aktivnost, prema ocjeni suda, ne može posmatrati kao potpuno standardizovana i zakonski regulisana djelatnost.
Sud je dodatno pojasnio da lobiranje predstavlja organizovano i strukturirano zagovaranje interesa radi utjecaja na donosioce odluka. Drugim riječima, riječ je o pokušaju da se putem kontakata, argumentacije i prenošenja informacija utiče na političke i institucionalne procese. Međutim, kada se takva aktivnost finansira iz javnih sredstava i vodi prema ciljevima koji se kose s Ustavom, nastaje ozbiljan problem ustavnosti i javnog interesa.
Upravo zbog nepostojanja zakonskog okvira, u BiH ne postoje ni zvanični registri lobista, niti precizna pravila o tome kako se i pod kojim uslovima može utjecati na vlast. To, prema stručnim tumačenjima koja proizlaze iz odluke, dodatno komplikuje situaciju jer otvara prostor za djelovanje koje je politički osjetljivo, a pravno nedovoljno transparentno.
Zašto je cilj “nezavisnost RS-a” problematičan
Ustavni sud je posebnu pažnju posvetio tvrdnji iz spornog ugovora koja se odnosila na “nezavisnost RS-a”. Sud je podsjetio da Ustav Bosne i Hercegovine jasno određuje da je upravo Bosna i Hercegovina država koja nastavlja svoj pravni kontinuitet po međunarodnom pravu, dok su Federacija BiH i Republika Srpska definisane kao entiteti, odnosno unutrašnje administrativno-pravne jedinice, a ne države.
U obrazloženju je istaknuto da entiteti nemaju suverenitet koji bi ih mogao dovesti u poziciju da samostalno odlučuju o odvajanju, stvaranju posebne državnosti ili teritorijalnom otcjepljenju. Ustavni sud se pozvao na članove Ustava koji potvrđuju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine. Iz tog razloga, svaki pokušaj političke ili diplomatske promocije ideje nezavisnosti entiteta smatra se neustavnim.
Sud je podsjetio i na svoju dosadašnju praksu, naglašavajući da je stav o nepostojanju prava entiteta na samoopredjeljenje kojim bi se omogućilo otcjepljenje konačan i obavezujući. Time je još jednom potvrđeno da se ustavni poredak BiH ne može tumačiti kao model u kojem entiteti imaju status država sa pravom na samostalno odlučivanje o vlastitom međunarodnom položaju.
Mandat Milorada Dodika i politička podrška kao predmet spora
Drugi važan dio spornog ugovora odnosio se na lobiranje radi jačanja političke pozicije Republike Srpske i pružanja podrške tadašnjem predsjedniku Miloradu Dodiku. Ustavni sud je podsjetio da je ranije utvrđeno kako je odluka Suda BiH, po kojoj je Dodiku prestao mandat, stupila na snagu 12. juna, dok je ugovor s lobističkom firmom potpisan 9. septembra 2025. godine.
Time je Sud ukazao da je sadržaj ugovora morao biti sagledan u svjetlu pravnih činjenica koje su već bile poznate i donesene od strane nadležnih institucija.
U odgovoru na apelaciju Narodna skupština Republike Srpske navela je drugačiji datum prestanka mandata, ali je Ustavni sud jasno naglasio da su takve tvrdnje u suprotnosti s odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Ovaj segment odluke pokazuje da se spor nije vodio samo oko jedne političke rečenice u ugovoru, nego i oko poštivanja pravosnažnih odluka državnih organa i njihovog obavezujućeg karaktera.
Na taj način Sud je povezao pitanje lobiranja sa širim problemom institucionalne discipline. Ako se javnim novcem finansira međunarodno zagovaranje političkih ciljeva koji pretpostavljaju drugačiji pravni status entiteta ili pojedinih političkih aktera, tada se, prema tumačenju suda, radi o djelovanju koje izlazi iz okvira ustavno dozvoljenog ponašanja.
Osporavanje visokog predstavnika i sankcija također proglašeno neustavnim
U odluci je obrađen i dio ugovora koji se odnosio na lobiranje radi osporavanja mandata tadašnjeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta, kao i ukidanja njegovih odluka. Ustavni sud je podsjetio da su institucija visokog predstavnika i njegove ovlasti dio šireg ustavnog i mirovnog aranžmana uspostavljenog Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Zbog toga, pokušaji da se preko lobiranja delegitimiše njegov mandat ili ponište odluke ne mogu biti posmatrani kao ustavno neutralni.
Sud je također ocijenio da je lobiranje s ciljem ukidanja američkih sankcija zvaničnicima koji su učestvovali u organizaciji takozvanog “Dana RS” takođe protivno Ustavu BiH. U tom kontekstu podsjetio je i na ranije odluke kojima je ocjenjivana ustavnost ovog praznika, što znači da se i ovaj segment ugovora direktno veže za već utvrđene pravne stavove najviše sudske instance u zemlji.
Ovakav pristup pokazuje da Ustavni sud ne posmatra izolovano jednu klauzulu ugovora, već sagledava cjelokupan politički i pravni kontekst. Ako se lobiranje koristi za osporavanje odluka institucija BiH, za rehabilitaciju politika koje su već bile predmet ustavnosudske kontrole ili za promociju ciljeva koji negiraju državnost BiH, tada takva aktivnost dobija obilježja neustavnog djelovanja.
Širi značaj odluke za ustavni poredak i javna sredstva
U završnici obrazloženja Ustavni sud je posebno upozorio na činjenicu da se Republika Srpska u ugovoru predstavila kao “strana politička stranka”, što je sud ocijenio kao dodatni signal da se politički ciljevi koji nisu usklađeni s Ustavom BiH pokušavaju ostvariti uz pomoć entitetskog budžeta. Takvo postupanje, prema mišljenju suda, pokazuje koliko daleko može ići institucionalno djelovanje kada se novac svih građana koristi za promociju ustavno problematičnih ciljeva.
Sud je dodatno ukazao da su nakon tog ugovora zaključeni i slični aranžmani u februaru 2026. godine, što upućuje na kontinuitet lobističkih aktivnosti. To znači da predmet nije posmatran kao izdvojen događaj, već kao dio dugoročnije strategije političkog nastupa entitetskih vlasti na međunarodnoj sceni. U takvom okviru, svako buduće sličnom djelovanje može ponovo biti predmet ustavne kontrole, naročito ako ciljevi ostanu isti ili slični.
Ova odluka ima i širi značaj za javnost jer podsjeća da se budžetska sredstva ne mogu koristiti bez ustavnih ograničenja. Čak i kada postoji politička volja jednog entiteta da promoviše određene stavove u inostranstvu, takva volja ne može biti iznad Ustava BiH. Time je Ustavni sud još jednom potvrdio da je državni ustavni okvir mjerilo za sve nivoe vlasti, bez izuzetka.
U konačnici, ova odluka ne predstavlja samo odgovor na jedan sporni ugovor, već i jasnu poruku da lobiranje finansirano javnim novcem mora poštovati ustavne granice. Bosna i Hercegovina ostaje država čiji ustavni poredak ne dozvoljava entitetima da kroz međunarodne kampanje promovišu ideje koje zadiru u njen suverenitet, teritorijalni integritet i međunarodni subjektivitet.
Upravo zato je odluka Ustavnog suda postala važna ne samo za pravnike i političare, nego i za širu javnost koja sve češće prati kako se u praksi tumače granice političkog djelovanja u zemlji.
