Politička kriza koja je trenutno zahvatila Republiku Srpsku nije samo unutrašnje pitanje entiteta, već dio mnogo šire igre moći koja se vodi između Milorada Dodika, Draška Stanivukovića, te političkih krugova u Beogradu, predvođenih Aleksandrom Vučićem. Odluka CIK-a BiH da Dodiku oduzme mandat predsjednika RS-a pokrenula je lanac događaja koji prijeti da produbi ionako složenu političku situaciju u Bosni i Hercegovini.
Na površini, djeluje kao pravna borba, no u suštini se radi o pokušaju zadržavanja moći i kontrole nad entitetom. Dodik, poznat po korištenju svih mogućih pravnih nedorečenosti i institucionalnih slabosti, i ovog puta planira da izvuče maksimum iz situacije. On se ne namjerava povući tiho – najavio je pravnu i političku borbu kojom planira ostati na vlasti, makar iz sjene.
Prema riječima političke analitičarke Ivane Marić, problem nije samo u Dodiku, već u strukturalnoj slabosti bh. pravnog sistema, gdje svaka pravna rupa postaje alat za političku manipulaciju. Kako ističe, Bosna i Hercegovina je već više puta bila taoc sličnih blokada:
-
Blokade Doma naroda
-
Zastoj u imenovanju ministara
-
Nerealizirani razvojni planovi
U svim tim slučajevima, rješenje nikada nije došlo iznutra, već intervencijom visokog predstavnika. Čim bi međunarodna zajednica presjekla krizu, svi akteri bi iznenada “prihvatili” odluku i nastavili s radom kao da se ništa nije dogodilo.
U tom kontekstu, najnovija politička drama oko Dodika ne izgleda kao izuzetak, već kao nastavak istog obrasca. Dodik će, predviđa Marić, pokušati odugovlačiti proces smjene kako bi obesmislio ideju prijevremenih izbora. Logika je jednostavna: ako proces potraje dovoljno dugo, novoizabrani predsjednik RS-a imao bi mandat koji bi trajao svega nekoliko mjeseci do redovnih izbora – što bi čitavu stvar učinilo besmislenom.
Dodatnu dimenziju ovoj krizi daje ponašanje Draška Stanivukovića, koji je još jednom izrazio podršku Dodiku, što je, prema Marić, znak da je iz Beograda poslana jasna politička poruka. Ta poruka glasi: ili neće biti izbora, ili će jedini kandidat biti upravo Stanivuković. Pitanje koje se postavlja jeste – kome to odgovara?
Postoji nekoliko mogućih scenarija, a svi ukazuju na duboku borbu za vlast unutar i izvan RS-a:
-
Dodik ostaje lider SNSD-a i vodi stranku iz sjene, dok formalno gubi predsjedničku funkciju.
-
Stanivuković preuzima Dodikovu poziciju, ne zbog sposobnosti, već zbog veza s Vučićem.
-
SNSD se raspada pod teretom unutrašnjih borbi za nasljedstvo, jer “previše je gladnih krokodila u toj bari”, kako slikovito kaže Marić.
U ovom potencijalnom rasulu, opozicija, naročito SDS, ima rijetku historijsku šansu da preuzme vlast u RS-u. Međutim, da bi to zaista i ostvarili, moraju prevazići vlastite sujete i kratkoročne interese. Jer samo jedinstveni i organizovani mogu se suprotstaviti mašineriji koju su do sada gradili Dodik i njegovi saveznici.
Još jedan aspekt koji se ne smije zanemariti jeste dinamika odnosa između domaćih političkih aktera i HDZ-a, posebno kada je u pitanju funkcionisanje vlasti na državnom nivou. Jedan od ključnih trenutaka bio je neuspjeh opozicije iz RS-a da ispuni dogovor sa HDZ-om postignut na Kupresu. Dragan Čović je pokušao u opoziciji pronaći novu podršku, ali kako do toga nije došlo, brzo se vratio u savez sa Dodikom. Ovaj potez dodatno je cementirao trenutnu koaliciju i praktično onemogućio bilo kakvu promjenu vlasti na državnom nivou do kraja mandata.
U Federaciji, za sada vlast funkcioniše zahvaljujući dogovoru između HDZ-a i SDP-a, ali i tu postoji latentna nestabilnost. Kako Marić ističe, povjerenje je ključna riječ, a upravo toga najviše nedostaje u bh. politici. Sveprisutno je:
-
Nepovjerenje
-
Strah
-
Mržnja
-
Preglasavanje
-
Kršenje dogovora
Ova atmosfera uzrokuje da svi akteri traže načine da se zaštite od potencijalne političke izdaje. Dobar primjer za to je SDA, koja je nakon izbora 2022. doživjela izolaciju – svi su je ostavili, uključujući i njene najdugovječnije saveznike, HDZ i SNSD.
U konačnici, ono što se dešava u RS-u nije samo borba za jednu funkciju, već mnogo šira politička bitka. Igra moći u kojoj se susreću lokalne ambicije i regionalni uticaji iz Beograda pokazuje koliko je politička stvarnost u BiH složena i nestabilna. Dodik možda gubi formalnu poziciju, ali njegovo prisustvo i dalje određuje tok političkih procesa. I dok opozicija čeka svoj trenutak, pitanje je – hoće li ga znati prepoznati i iskoristiti.
