ragični događaj koji se dogodio 18. oktobra 2024. godine na putu Mostar – Stolac, u mjestu Rotimlja, duboko je potresao lokalnu zajednicu i porodicu Avde Ćišića. Nesreća, u kojoj su učestvovala dva automobila – VW Caddy i Volvo – rezultirala je smrtnim ishodom za Avdu Ćišića, zaposlenog vozača brze pošte. Prema informacijama iz Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (MUP HNK), još dva lica su povrijeđena u ovom sudaru. Vozač M.Č. iz jednog od vozila zadobio je povrede neutvrđenog stepena, dok je njegov suvozač, N.N. iz Banje Luke, prošao s lakšim povredama. Avdo je preminuo od zadobijenih povreda u bolnici „dr. Safet Mujić“ u Mostaru.
Avdina supruga, Elma Dedajić, odlučila je istupiti javno, želeći osvijetliti okolnosti koje, prema njenim tvrdnjama, otkrivaju ozbiljan problem sigurnosti u radu. Ona navodi da je Avdo, tokom rada u firmi A2B za brzu poštu, konstantno bio izložen rizicima zbog neispravnosti vozila. U emotivnom obraćanju, Elma je izrazila uvjerenje da je njen suprug izgubio život upravo zbog tehničkih problema vozila kojim je upravljao.
Elma ističe da su vozila kompanije, uključujući i VW Caddy u kojem je Avdo preminuo, bila stalno u lošem stanju. Opisala je kako je Avdo često slao fotografije koje su dokumentovale niz tehničkih problema, uključujući curenje ulja i druge kvarove. Avdo je bio vozač s dugogodišnjim iskustvom i ranije nikada nije imao saobraćajne nezgode. Međutim, od kada je počeo raditi za ovu firmu, već je bio uključen u šest saobraćajnih nezgoda zbog vozila koja su, prema Elminim tvrdnjama, bila neispravna i opasna za vožnju.
Supruga se prisjeća da je Avdo prije nekoliko mjeseci jedva izbjegao ozbiljniji udes kada su mu tokom vožnje zakazale kočnice. U tom incidentu, on je, uz mnogo sreće, uspio izbjeći fatalne posljedice. Smatra da je bilo pitanje vremena kada će se dogoditi nesreća s tragičnim ishodom, s obzirom na kontinuirano zanemarivanje održavanja vozila. Elma napominje da su se kolege često žalile na stanje automobila, ali da njihovi apeli nisu naišli na odgovarajući odgovor poslodavaca.
Elma opisuje i dan neposredno prije fatalnog udesa. Tada je, kaže, šef firme bio svjestan da su gume na vozilu dotrajale i da je potrebna zamjena. Međutim, umjesto da odobri zamjenu guma, Avdo je upućen na put prema Trebinju u vozilu sa istim gumama koje su trebale biti zamijenjene. Kobnog jutra kiša je padala, što je dodatno otežalo uslove vožnje. Elma ističe da je njen suprug krenuo na taj put kako bi zaradio za hljeb, iako je bila svjesna opasnosti i često ga savjetovala da napusti posao zbog uvjeta koji su ga ugrožavali.
Iako je Elma bila očajna zbog gubitka supruga, posebno ju je pogodio odnos poslodavaca prema ovoj tragediji. Navodi da nije primila ni izraze saučešća niti bilo kakav znak pažnje od strane uprave firme A2B. Umjesto toga, automobil firme bio je parkiran ispred kuće Avdine majke, dok su poslodavci, prema Elminim riječima, “otišli tamo gdje im je lakše, gdje će šutjeti o svemu”.
Elma Dedajić odlučna je u svojoj namjeri da istraga bude pravedna i nada se da će zakon ovaj put postupiti ispravno. Ne optužuje nikoga direktno, ali snažno naglašava da želi pravdu za svog supruga i da neće dozvoliti zataškavanje činjenica. Izjavila je da će se boriti protiv svih pokušaja prikrivanja krivice, sve dok bude mogla disati.
U svom emocionalnom obraćanju javnosti, Elma je opisala Avdinu smrt kao “crveni grob A2B”. Naglasila je da ova nesreća ne bi bila posljedica prirodne nesreće da je kompanija preduzela odgovarajuće mjere i osigurala ispravna vozila za svoje vozače. Ona poziva sve koji su upoznati s praksama firme da pruže informacije i pomognu u borbi za pravdu, jer smatra da se ovakve situacije mogu dogoditi i drugima ako poslodavci ne preuzmu odgovornost za sigurnost svojih zaposlenih.
Ova tragična priča donosi važnu lekciju o potrebi za odgovornošću i sigurnosnim mjerama u firmama koje se bave prijevozom.
