Predznaci vremena: kako su se u društvu promijenile vrijednosti koje su nekada bile nezamislive

U svakom vremenu postoje društvene pojave koje se čine normalnim onima koji u njima žive, iako bi za prethodne generacije bile gotovo nezamislive. Ako bi neko u Bosni i Hercegovini prije stotinu ili stotinu i pedeset godina govorio da će određeni obrasci ponašanja postati svakodnevica među muslimanima, mnogi bi to doživjeli kao pretjerivanje. Međutim, islamska tradicija je mnogo ranije upozorila da će se u ummetu pojaviti znakovi moralnog slabljenja, udaljavanja od vjerskih načela i prihvatanja onoga što je nekada bilo jasno prepoznato kao pogrešno.

Ti predznaci se ne spominju zato da bi se vjernici prepali ili osudili cijelo društvo, nego da bi bili svjesni promjena koje nastaju i da bi u tim promjenama sačuvali vlastiti moralni kompas. U vremenu kada se granice između dopuštenog i nedopuštenog često zamagljuju, a javni prostor oblikuju moda, tržište, zabava i društvene mreže, vjerniku je potrebna dodatna budnost. Upravo zato se u islamskim izvorima govori o pojavama koje će postati raširene, a koje će biti znak duhovnog pada i udaljavanja od skromnosti, pravednosti i moralne odgovornosti.

Jedna od najvidljivijih pojava jeste nepropisno odijevanje i razgoličavanje žena. U ranijim generacijama, odjeća je bila ne samo pitanje estetike, nego i pitanja dostojanstva, stida i društvenog odgoja. Danas se, međutim, često može vidjeti da se pod izgovorom mode, slobode i modernosti nose odjevni predmeti koji zapravo ne ispunjavaju svrhu skromnosti. Ponekad je odjeća providna, uska ili krojena tako da više otkriva nego što pokriva. Naizgled duga odjeća ne mora značiti i islamski prihvatljivu odjeću ako tijesno prati liniju tijela i skreće pažnju na ono što bi trebalo biti zaštićeno od pogleda stranaca.

Ova tema nije samo pitanje odjeće, nego i pitanje pogleda prema vlastitom identitetu. U islamskoj tradiciji odjeća nije isključivo modni izbor, već dio šireg odnosa prema skromnosti, čestitosti i samopoštovanju. Kada se vanjski izgled pretvori u sredstvo privlačenja pažnje i izazivanja požude, tada se gubi njegova osnovna funkcija. Zato se često ističe da islamska odjeća ne znači samo pokrivenost tijela, nego i nenametljivost, umjerenost i odsustvo onoga što bi moglo izazvati nepotrebnu pažnju. U savremenom društvu, gdje je vizuelni utisak postao gotovo presudan, ova poruka dobija dodatnu težinu.

Druga pojava koja se u vjerskim predajama posebno naglašava jeste raširenost bluda i normalizacija nemorala. Ono što je nekada bilo skriveno, danas se često prikazuje kao normalno, pa čak i poželjno. Mediji, filmovi, muzika i internet sadržaji nerijetko stvaraju dojam da su granice između dozvoljenog i zabranjenog zastarjele, a moralni principi suvišni. U takvom okruženju mladi ljudi često odrastaju bez jasnih moralnih orijentira, izloženi porukama koje im govore da je svaka želja legitimna i da se odgovornost prema vjeri i porodici može lako zanemariti.

Važno je razumjeti da se moralno posrtanje ne pojavljuje odjednom. Ono obično počinje kroz male ustupke: kroz tolerisanje onoga što je pogrešno, kroz šutnju kada bi trebalo govoriti i kroz prihvatanje ideje da je sve relativno. Kada se to ponavlja godinama, društvo postepeno mijenja svoje standarde. Zato su islamski učenjaci uvijek naglašavali da je očuvanje morala povezano s kućnim odgojem, obrazovanjem i stalnim podsjećanjem na odgovornost pred Bogom. Nije riječ samo o zabranama, nego o građenju svijesti da čovjek nije ostavljen sam sebi.

Treći znak koji se spominje odnosi se na kamatu i sticanje imetka na nedozvoljen način. U vremenu razvijenih finansijskih sistema, kredita, pozajmica i složenih ekonomskih odnosa, mnogi ljudi više i ne razmišljaju o porijeklu novca koji koriste ili zarađuju. Kamata se često prikazuje kao tehnički i neizbježan dio savremenog života, pa se vjerski propisi guraju u stranu. Međutim, u islamu je pitanje zarade duboko moralno pitanje: nije isto da li čovjek stiče imetak na dozvoljen i pošten način ili kroz nepravdu, iskorištavanje i finansijsko opterećivanje drugih.

Kada društvo počne mjeriti uspjeh samo količinom novca, a ne čistoćom načina na koji je on stečen, tada se vrlo lako gubi osjećaj za halal i haram. To ne znači da su muslimani protiv trgovine, razvoja ili ekonomskog napretka, nego da odbacuju sistem u kojem se profit stavlja iznad pravde. U praksi to može značiti da ljudi pristaju na poslove, ugovore ili finansijske aranžmane koje nikada ne bi prihvatili kada bi ih gledali kroz prizmu vjere i savjesti. Upravo zato je upozorenje na kamatu u islamskim izvorima toliko snažno: ono se ne odnosi samo na novac, nego i na duhovno stanje društva.

Četvrta pojava jeste raširenost muzičkih instrumenata i njihovo predstavljanje kao nečega potpuno bezopasnog. U savremenoj kulturi muzika je prisutna gotovo svuda: u javnom prijevozu, trgovinama, reklamama, mobilnim uređajima, društvenim mrežama i svakodnevnom životu. Ono što je nekada bilo predmet ozbiljne rasprave, danas se često smatra potpuno običnim, pa čak i obaveznim dijelom zabave. Međutim, islamska upozorenja nisu usmjerena protiv ljepote glasa, radosti ili dozvoljene zabave, nego protiv pretvaranja zabave u dominantan stil života koji otupljuje savjest i skreće pažnju s duhovnosti.

Ovdje je važno napraviti razliku između onoga što čovjeka opušta i onoga što ga udaljava od ozbiljnosti života. Kada zabava postane bijeg od obaveza, odgoja i vjerske odgovornosti, onda ona više nije bezazlena. Zato se u vjerskim tekstovima upozorava da će ljudi doći do tačke kada će smatrati normalnim ono što je ranije bilo prepoznato kao problematično. Taj proces ne dolazi naglo; on se gradi godinama kroz medijsku industriju, tržište i promjenu društvenih navika.

Peta pojava koju valja spomenuti jeste pijenje alkohola i njegovo prikazivanje kao dozvoljenog ili bezazlenog. Alkohol je u mnogim sredinama postao društveno prihvaćen do te mjere da se njegov štetan utjecaj potiskuje iza slavlja, reklama i kulture opuštanja. Posebno zabrinjava to što se kod mlađih generacija razvija stav da je konzumacija alkohola sastavni dio odrastanja, izlazaka i društvenog statusa. Ponekad se čak koristi drugačija terminologija kako bi se prikrila stvarna priroda pića, ali promjena naziva ne mijenja suštinu problema.

Sve ove pojave imaju zajedničku nit: postepeno slabljenje osjećaja za granice. Kada čovjek prestane razlikovati između onoga što je dopušteno i onoga što je zabranjeno, tada ne gubi samo vjerski kompas nego i unutrašnji osjećaj reda, mjerila i odgovornosti. Zato su ovakvi predznaci u islamskoj tradiciji podsjetnik, a ne samo proročanstvo. Oni pozivaju vjernika da ostane postojan, da odgaja svoju porodicu, da ne prihvata sve što vidi kao normalno i da se ne povodi za većinom samo zato što je nešto postalo uobičajeno.

U vremenu brzih promjena, musliman je pozvan da bude svjestan, stabilan i dosljedan. To znači čuvati skromnost, poštenje, čistu zaradu, trezvenost i moralnu odgovornost, čak i onda kada okolina nudi suprotne vrijednosti. Vjerska budnost ne podrazumijeva izolaciju od društva, nego aktivno življenje vjere u svakodnevnim okolnostima. Upravo u tome leži prava snaga vjernika: da ne izgubi sebe dok se svijet oko njega mijenja, i da u vremenu iskušenja ostane vezan za istinu, dostojanstvo i Božiju uputu.