Spomen-ploče koje stoje u Kamenici, selu kod Zvornika, nijemo svjedoče strahotama koje su se događale u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine.
Kamenica, nekada poznata po svojoj idiličnoj ljepoti i sretnim trenucima, danas je postala simbol tuge i patnje, poznata kao “dolina masovnih grobnica”. U tom malom selu, kao i na mnogim drugim mjestima
U tihim kotlinama Kamenice, skrivenim od očiju svijeta, stoje spomen-ploče koje tiho pričaju priču o strašnim događajima koji su obilježili istočni dio Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine.
Dok se sunce njiše iznad brda, ploče podsjećaju na tuge koje su se tu odigrale, u kontrastu s prirodnom ljepotom koja je nekada ovdje vladala, gdje su se živopisni pejzaži stapali s veselim trenucima lokalnih stanovnika.
No, vrijeme je promijenilo pejzaž. Kamenica danas nije samo mjesto mira i spokoja, već je postala sinonim za tugu i bol, poznata kao “dolina masovnih grobnica”. Tužna realnost sada leži u masivnim kamnitim pločama koje svjedoče o tragediji koja se ovdje odigrala.
Ovdje su nekada stajali srećni ljudi, a sada su mračne priče uklesane u kamen. Svaki od tih kamenih svjedoka nosi teret prošlosti, podsjećajući nas na stradanja koja su se desila. To je mjesto gdje se tišina prelama od odjeka tuge.
Masovne grobnice i bolne uspomene postale su dio svakodnevnog pejzaža. Kamenice su postale simbol patnje i stradanja, podsjećajući nas na teška vremena koja ne smijemo zaboraviti.
Dok se priroda nastavlja razvijati u svojoj neokrnjenoj ljepoti, spomen-ploče stoje kao podsjetnik na ljudsku patnju i strahote rata. U njihovom hladnom kamenu čuvaju se uspomene na one koji su izgubili svoje živote, a njihova priča odjekuje tišinom, podsjećajući nas da nikada ne smijemo zaboraviti prošlost.
Bošnjaci su činili većinsko stanovništvo u mnogim gradovima i općinama Bosne i Hercegovine. Nažalost, tamo gdje su Bošnjaci bili većina, postajali su mete brutalnih i masovnih zločina, posebno u područjima obuhvaćenim Velikosrpskom kartom.
U Zvorniku, središtu patnje i stradanja, sistem logora, masovnih zločina, protjerivanja i silovanja bio je toliko izražen da je već krajem aprila 1992. godine Bošnjaka u samom gradu i okolnim naseljima gotovo nestalo.
Radovan Karadžić i Ratko Mladić često su boravili u Zvorniku tijekom juna i jula 1992. godine, što je dodatno podsjećalo na atmosferu straha i nasilja koja je vladala.
Zločini su počeli odmah nakon što su srpske jedinice preuzele kontrolu nad gradom 8. aprila 1992. godine. Nakon zauzimanja Kule Grada 26. aprila, srpska vojska usmjerila je svoje napore na zauzimanje cijele zvorničke teritorije.
Zločini su se događali svakodnevno na različitim mjestima, od Snagova i Kamenice do Grbavaca, Glumina, Jusića, Drinjače, Tršića i Skočića. Masovna ubojstva Bošnjaka odvijala su se u selima širom Zvornika, bez iznimke.
Od 8. aprila, kada su srpske jedinice preuzele kontrolu nad gradom, do zločina nad Bošnjacima i Romima u julu 1992. godine, zvornička općina postala je poprište masovnih zločina i stradanja.
hayat
