Nenad Stevandić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, uputio je niz oštrih kritika na račun visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Christiana Schmidta, reagirajući na njegove najnovije odluke koje su, prema Stevandićevim riječima, duboko destabilizirale političku situaciju u zemlji. Njegova izjava odiše zabrinutošću, ali i snažnim političkim stavom koji oslikava trenutne tenzije u Bosni i Hercegovini.
Stevandić otvoreno tvrdi da je dolaskom u BiH Schmidt preuzeo funkciju visokog predstavnika na nelegitiman način, čime je, kako navodi, od samog početka usmjerio svoje djelovanje isključivo protiv Republike Srpske. On smatra da su Schmidtove mjere posebno ciljale institucije, imovinu i političke lidere RS-a, uz istovremeno, kako kaže, igranje na osjećaje “najekstremnijih bošnjačkih krugova”.
U njegovoj interpretaciji, trenutno stanje u BiH više podsjeća na predratnu atmosferu nego na stabilnu i mirnu državu. Politička retorika, institucionalna kriza i sve veći raskol između konstitutivnih naroda predstavljaju, prema Stevandiću, direktnu posljedicu Schmidtovih intervencija. Njegova izjava implicira da je Schmidt svojim djelovanjem zapravo pogoršao unutrašnje odnose u državi i dodatno narušio međunacionalni dijalog.
On postavlja niz retoričkih pitanja, čime pojačava svoje stavove:
-
“Je li Bošnjacima sada bolje?”
-
“Jesu li bh. institucije stabilnije?”
-
“Je li opozicija iz RS-a, koju Schmidt favorizuje, postala snažnija?”
Kroz ta pitanja pokušava ukazati na to da ni jedna strana u BiH nije imala korist od poteza visokog predstavnika, već da su svi akteri dovedeni u stanje nesigurnosti i podjele.
Stevandićev glavni argument odnosi se na to da Schmidt:
-
Donosi odluke samovoljno, bez političkog dijaloga i uvažavanja stvarne volje naroda;
-
Favorizuje određene političke strukture, naročito unutar bošnjačkog političkog korpusa, poput Dine Konakovića i Čampara, koje opisuje kao “njegove miljenike”, implicirajući da su njihove pozicije politički ojačane upravo zahvaljujući Schmidtovom djelovanju;
-
Ruši sve ono što je izgrađeno na suživotu i međunacionalnom pomirenju, označivši to “zakucavanjem eksera u mrtvački kovčeg suživota i mira u BiH” – izrazito jakom metaforom kojom želi pokazati da su temelji zajedničke države ozbiljno ugroženi.
U osnovi, Stevandićeva poruka ima jasnu emocionalnu i političku komponentu: on upozorava da se BiH sve više udaljava od stabilnosti, te da se međunarodna zajednica, uključujući i visokog predstavnika, ponaša bez razumijevanja unutrašnje strukture i osjetljivosti ove zemlje. Njegova izjava završava upozorenjem: „Samo da ne bude kasno!“, što ukazuje na duboku zabrinutost da bi trenutne okolnosti mogle voditi ka ozbiljnijim političkim ili čak bezbjednosnim problemima.
U ovom kontekstu, Stevandić se ne obraća samo domaćoj javnosti, već i indirektno međunarodnoj zajednici. Njegova izjava može se tumačiti kao apel da se:
-
zaustavi jednostrano djelovanje OHR-a,
-
ponovo uspostavi politički dijalog između konstitutivnih naroda,
-
i preispitaju Schmidtove dosadašnje odluke, koje po njemu vode ka potpunom slomu sistema.
Takođe, njegovo insistiranje na štetnosti Schmidtove politike jasno je usmjereno ka mobilizaciji političke javnosti u Republici Srpskoj, ali i pozivu na širu nacionalnu koheziju unutar entiteta naspram, kako vidi, vanjskog političkog nametanja i institucionalnog ugnjetavanja.
U zaključku, Stevandićeva poruka odražava dominantan stav u političkom vrhu Republike Srpske koji već duže vrijeme ne priznaje legitimitet Christiana Schmidta, već ga vidi kao instrument međunarodnog pritiska i destabilizacije BiH. Njegove riječi su dio šireg narativa koji pokušava dokazati da nametanje odluka bez konsenzusa vodi ka raspadu, a ne jačanju BiH.
Time se još jednom otvara pitanje: može li BiH nastaviti funkcionisati uz postojeću međunarodnu strukturu ako jedan od entiteta kategorički odbacuje autoritet najvažnijeg međunarodnog faktora u zemlji? Odgovor na to zavisiće od volje svih političkih aktera da napuste konfliktni narativ i pronađu zajednički jezik. U protivnom, upozorenje koje Stevandić iznosi – „samo da ne bude kasno“ – moglo bi se pokazati kao realna prijetnja.
U svjetlu svega izrečenog, jasno je da se politička klima u Bosni i Hercegovini nalazi na tački koja zahtijeva ozbiljno promišljanje i odgovorno djelovanje svih relevantnih aktera. Retorika kakvu koristi Stevandić, bez obzira na političku poziciju iz koje dolazi, oslikava duboko nepovjerenje prema međunarodnoj upravi i institucionalnim okvirima koji su postavljeni nakon rata. Upravo zbog toga je neophodno otvoriti prostor za dijalog koji uključuje sve strane i uvažava specifičnosti političkog i društvenog uređenja BiH. Bez toga, svaki dalji potez — bilo domaćih političara ili međunarodnih predstavnika — prijeti da dodatno zakomplicira ionako krhke odnose u zemlji.
