Jednog dana, dok sam ležala na serdžadi, osjećala sam se lijeno, s glavom položenom u položaj sedžde. U meni se probudila želja da obavim namaz. Nakon duge borbe sa šejtanom i vlastitim nefsom, uspjela sam ustati i donijeti nijet za namaz. Tada se dogodilo nešto strašno, nešto što ću pamtiti cijelog života. Pred mojim očima se iznenada pojavila zastrašujuća tama koja je ispunila sve oko mene. Krv mi je udarila u glavu, a bol me gotovo oborio. U tom trenutku, bila sam uvjerena da je smrt neminovna i osjetila sam veliki strah zbog takve završnice. Sjetila sam se samo riječi Uzvišenog: „Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: ‘Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!’“ (El-Mu’minun, 99, 100). Osjetila sam kao da glasno izgovaram ovaj ajet, ali u stvarnosti nisam mogla izustiti nijednu riječ.
Pomislila sam: „Gotovo je, došao je smrtni čas“. Smrt me zatekla u namazu, ali u kakvom namazu? Namazu u kojem nisam znala ni šta izgovaram ni šta učim, bez skrušenosti. Da sam znala da će mi ovo biti posljednji namaz, sigurno bih se pripremila i bila skrušena kao nikad prije, jer je to „oproštajni“ namaz. Sjetila sam se svih dobrih djela koja sam htjela uraditi, ali su me u tome spriječili moja nemarnost, lažna nada i izmišljena opravdanja.
Htjela sam vrisnuti: „Gospodaru moj, daj mi samo još jednu priliku! Nisam očekivala da će mi smrt doći u ovakvom stanju i nisam se pripremila za nju. Odgađala sam i zavaravala se dugom nadom.“ Stajala sam u namazu, ali se nisam obradovala smrti, kao što bih se obradovala da sam redovno i skrušeno obavljala namaz. Stid me je s ovakvim namazom doći pred Allaha.
„Gospodaru moj, samo Ti znaš koliko sam se ogriješila prema Tebi, zato Te molim da mi oprostiš“ – jecala sam. Mislila sam da sam već napustila ovaj fizički svijet i prešla u svijet duša, Berzeh. Sve moje nade su se raspršile onog trenutka kada mi je smrt pokucala na vrata, i nije mi ostalo ništa osim iskreno učinjenih djela. Došao je čas istine, u kojem se raspoznaje vjernik od licemjera i u kojem će svaki čovjek vidjeti svoje mjesto, u Džennetu ili Džehennemu.
„Smatrala si se Allahovim pokornim robom, a sada si shvatila da je to bila samo Iblisova zamka. Nestalo je svega, ostala su samo dobra djela i strah od Allaha. Čemu si se nadala, o jadna Saro, kada na tasu dobrih djela gotovo da nema ničega? Sada će ti melek uzeti dušu. Vrijeme dunjalučkog ispita je prošlo, i spremi se za polaganje računa“ – misli su mi se rojile jedna za drugom.
Ali umjesto meleka smrti, Berzeha i mjesta u Džennetu ili Džehennemu, moje oči su ponovo ugledale Dunjaluk. Tama je nestala. Kao da sam čula Gospodareve riječi: „Daćemo ti još jednu priliku, da vidimo kako ćeš postupati.“ To su bili teški i nezaboravni trenuci. Činjenica da si dobio još jednu priliku je zapravo zastrašujući dokaz protiv tebe. Gospodaru moj, neka ova prilika koju si mi dao bude dokaz za mene, a ne protiv mene na Sudnjem danu. Okončaj moj život na ovom svijetu dobrim djelima. Amin!
