Imovina Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj: zašto se o milijardama govori glasno, a rješenja i dalje izostaju?
Priča o imovini Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj jedna je od onih tema koje se povremeno vrate u javnost, izazovu kratku buru, nekoliko političkih saopštenja i mnogo međusobnog optuživanja, a zatim ponovo utihnu. Upravo zato je novo otvaranje ovog pitanja, koje je u javni prostor snažno vratio Zekerijah Smajić, važno ne samo zbog same brojke koja se spominje, nego i zbog činjenice da se iza nje krije dugogodišnje institucionalno nečinjenje.
Prema navodima koji kruže u javnosti, vrijednost državne i privatne imovine iz Bosne i Hercegovine koja se nalazi na teritoriji Hrvatske dostiže približno deset milijardi. Ako je makar dio tih procjena tačan, riječ je o pitanju koje nadilazi dnevnu politiku i ulazi u zonu ozbiljnog državnog interesa.
Ova tema nije nova. Ona vuče korijene iz perioda raspada bivše Jugoslavije, kada su brojna preduzeća, institucije, turistički kapaciteti, zemljište i poslovni objekti ostali u pravnom i vlasničkom vakuumu. Mnoge firme iz Bosne i Hercegovine imale su svoje pogone, odmarališta, kancelarije ili zemljišne posjede na jadranskoj obali i u drugim dijelovima današnje Hrvatske.
U haotičnom vremenu tranzicije, rata i raspada zajedničke države, dio te imovine je izgubljen, dio je upisan na druge subjekte, a dio je ostao predmet višedecenijskih sporova. Zato današnje tvrdnje o milijardama nisu izvučene iz praznine, nego iz dugog niza neriješenih potraživanja koja nikada nisu sistemski zatvorena.
U javnom prostoru često se postavlja jednostavno pitanje: ako je imovina naša, zašto je niko ozbiljno ne vraća? Međutim, odgovor nije jednostavan, jer ne zavisi samo od jedne strane. Da bi država mogla tražiti povrat imovine ili kompenzaciju, ona mora imati preciznu evidenciju, pravni kontinuitet, institucije koje koordiniraju taj proces i jasnu političku volju da se predmet drži otvoren do kraja. Upravo tu Bosna i Hercegovina godinama pokazuje slabost.
Umjesto jedinstvenog državnog registra potraživanja, javnost dobija parcijalne informacije, izjave pojedinaca i povremene medijske napise. U takvom ambijentu teško je govoriti o ozbiljnoj strategiji, a još teže o uspješnoj međunarodnoj pravnoj ofanzivi.
Posebno je važno naglasiti da se ovdje ne govori o simboličnom pitanju, nego o imovini koja bi, ako bi bila vraćena ili adekvatno obeštećena, mogla imati ogroman ekonomski značaj. Hoteli, odmarališta, zemljište, poslovni prostori i druge nekretnine predstavljaju vrstu imovine čija vrijednost nije samo knjigovodstvena, nego i strateška.
U vremenu kada se u Bosni i Hercegovini stalno govori o nedostatku investicija, slabom razvoju infrastrukture i manjku javnih sredstava, svaki ozbiljan spor koji uključuje milijarde treba posmatrati kao pitanje razvoja, a ne kao usputnu političku temu. To su sredstva koja bi, u idealnom slučaju, mogla pomoći u finansiranju puteva, škola, bolnica, energetskih projekata ili pokretanja nove privredne aktivnosti.
Upravo zato kritika koja se upućuje domaćim institucijama ima težinu. Ako se godinama tvrdi da Bosna i Hercegovina potražuje imovinu ogromne vrijednosti, onda javnost s pravom očekuje odgovor na nekoliko osnovnih pitanja: ko vodi postupke, šta je tačno popisano, u kojoj su fazi sporovi i koliko je pokušaja da se stvar riješi do sada propalo? Bez tih podataka, cijela priča ostaje na nivou političkog narativa.
Građani zaslužuju znati da li država uopće zna šta potražuje, jer bez preciznog popisa nema ni pravnog kredibiliteta. A bez kredibiliteta, međunarodni pregovori postaju mnogo slabiji.
Drugi važan dio Smajićeve kritike odnosi se na odnos Bosne i Hercegovine prema OHR-u i evropskom putu. Ovo je izuzetno osjetljivo pitanje, jer se u domaćem diskursu često prepliću pravne činjenice i političke interpretacije. Tačno je da je međunarodna zajednica dugo povezivala jačanje domaćih institucija i zatvaranje OHR-a s napretkom Bosne i Hercegovine prema Evropskoj uniji. Također je tačno da je zemlja dobila status kandidata, a da je Evropsko vijeće 2024.
dalo zeleno svjetlo za otvaranje pristupnih pregovora. Dakle, tvrdnja da BiH „formalno-pravno ne može“ ići prema EU dok OHR postoji zvuči previše apsolutno. Ipak, suštinsko pitanje ostaje: kako graditi punu suverenost i evropsku zrelost ako ključni politički procesi i dalje zavise od vanjskog tutora?
Tu se otvara dublji problem bosanskohercegovačke politike. Evropski put se godinama predstavlja kao najveći nacionalni cilj, ali se često koristi kao fraza za unutrašnju potrošnju. Političari rado govore o reformama, usklađivanju zakonodavstva i napretku ka Bruxellesu, ali je svakodnevna praksa znatno skromnija. Institucije se blokiraju, reformski procesi se razvlače, sporazumi ostaju nedovršeni, a odgovornost se prebacuje s jednog nivoa vlasti na drugi.
U takvom ambijentu građani s pravom gube strpljenje, jer slušaju o evropskoj perspektivi već decenijama, dok konkretni rezultati stižu sporo ili nikako.
Važno je i to što pitanje imovine u Hrvatskoj nije samo bilateralno pitanje između Sarajeva i Zagreba. Ono ima širi regionalni i pravni značaj. Ako neka država ne uspije zaštititi svoju ranije stečenu imovinu, to šalje poruku o njenoj institucionalnoj slabosti, ali i o njenoj sposobnosti da se ponaša kao ozbiljan međunarodni akter. U praksi, ovakvi sporovi zahtijevaju timove pravnika, arhiva, katastarskih podataka, diplomatskih kanala i dugoročnog pritiska.
To nije posao koji se može riješiti jednom konferencijom za novinare ili jednom sjednicom parlamenta. Potrebna je upornost, kontinuitet i politička disciplina, a upravo to Bosni i Hercegovini najčešće nedostaje.
Možda je najneugodniji dio cijele priče činjenica da se u Bosni i Hercegovini često mnogo lakše otvoriti ideološka ili identitetska prepirka nego pitanje imovine i novca. Javnost se danima može zabavljati zastavama, simbolima i međusobnim optužbama, dok se pitanja koja imaju direktan ekonomski efekat guraju u stranu. To govori o političkoj kulturi u kojoj je emotivna mobilizacija često važnija od administrativnog rezultata.
A bez administrativnog rezultata nema ni povrata imovine, ni obeštećenja, ni ozbiljne državne politike.
Zaključak je, zapravo, prilično jasan: ako Bosna i Hercegovina zaista ima osnov da potražuje imovinu vrijednu milijarde, onda javnost mora dobiti potpunu sliku. Koji su objekti, koje su lokacije, ko je vlasnik u dokumentima, šta je izgubljeno, šta se još može tražiti i ko je sve tokom prethodnih desetljeća propustio da djeluje? Bez odgovora na ta pitanja, milijarde ostaju samo broj u medijskom prostoru, a ne rezultat državne politike.
A država koja ne zna štititi svoju imovinu teško može uvjerljivo govoriti da će sutra štititi interese svojih građana u Evropskoj uniji ili bilo gdje drugo.
U konačnici, ova tema ne traži još jednu dnevno-političku prepirku, nego ozbiljan institucionalni odgovor. Ako postoji pravo na povrat, ono mora biti precizno dokumentirano i pravno uporno branjenjo. Ako postoji šansa za obeštećenje, mora se voditi do kraja. A ako neko već decenijama nije uradio svoj posao, građani imaju pravo znati zašto.
Jer pitanje imovine nije samo pitanje prošlosti; ono je i pitanje budućeg povjerenja u državu, njene institucije i njenu sposobnost da konačno počne rješavati stvari koje je predugo ostavljala po strani.
Pitanje za javnost: treba li Bosna i Hercegovina napokon objaviti kompletan registar svoje imovine u Hrvatskoj i jasno reći ko je odgovoran što to pitanje nije riješeno ranije?
