Ibnul-Kajjim el-Dževzijje je u svojoj knjizi “El-Fevaid” prenio mudrost Šekika ibn Ibrahima el-Belhija: “Postoji šest razloga zbog kojih se ljudima zatvaraju vrata Allahove pomoći i upute: prvi je upuštanje u blagodati bez iskazivanja zahvalnosti Allahu; drugi je želja za sticanjem znanja, ali bez primjene tog znanja; treći je brza sklonost ka grijesima i odlaganje pokajanja; četvrti je iluzija da je društvo učenih i pobožnih ljudi dovoljno samo po sebi, dok se zanemaruje njihovo praktično slijeđenje; peti je aktivno praćenje dunjaluka, iako se on udaljava od njih; i šesti je zapostavljanje Ahireta, iako se on približava.”
Komentarišući ove riječi, Ibnul-Kajjim je istakao: “Osnovni problem svih ovih ponašanja je nedostatak istinske čežnje za Allahom i Njegovom nagradom, kao i nedostatak straha od Njegove kazne. Ovaj manjak straha i čežnje dolazi iz slabosti u uvjerenju (jekin), a ta slabost proizlazi iz površnog razumijevanja. Površnost u razumijevanju je rezultat prezrenosti i pokvarenosti duše koja zamjenjuje ono što je dobro i vrijedno za nešto bezvrijedno i prezreno. Da je duša časna i čista, ne bi birala niske i prezrene stvari.
Osnova svakog dobra leži u Allahovoj uputi, kao i u čistoći, plemenitosti i uzvišenosti duše. S druge strane, izvor svakog zla je u prostoti, pokvarenosti i niskosti duše, što je naglašeno u ajetu: ‘Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!’ (Eš-Šems, 9-10.) To znači da će uspjeti onaj ko svoju dušu uzdigne, očisti i oplemeni pokornošću Allahu, dok će propasti onaj ko je obezvrjeđuje i ponižava griješenjem i nepokornošću.
Plemenite duše nisu zadovoljne osim sa onim što je uzvišeno i čije posljedice su najbolje i najpohvalnije. Prezrene duše, naprotiv, gravitiraju ka prezrenim i prljavim stvarima, spuštajući se na njih poput muha na nečistoću.
Uzvišene duše ne prihvataju zulum, nepravdu, razvrat, krađu i izdaju jer su one iznad toga, dok prezrene duše teže upravo takvim djelima. Svaka duša naginje onome što joj priliči, kao što je navedeno u ajetu: ‘Svako postupa po svom nahođenju, a samo Gospodar vaš zna ko je na Pravome putu.’ (El-Isra, 84.) To znači da svaka duša radi ono čemu je sklona i ide putem koji odgovara njenom karakteru i prirodi. Pokvarenjak i griješnik slijede svoj put i djeluju u skladu sa svojim sklonostima, odgovarajući na Allahove blagodati griješenjem i poricanjem. S druge strane, iskreni vjernik odgovara na blagodati zahvalnošću Allahu, ljubavlju, stidom i stalnim veličanjem Allaha, svjestan da ga Allah vidi i čuje.”
