Na kraju jednog sela, ispod velikog brda, nalazila se stara kuća u kojoj su živjeli Salih i njegova žena. Salih je bio dobar, prijatan čovjek, a ljudi su ga voljeli zbog njegove iskrene vjere i pobožnosti. Jednog hladnog zimskog jutra, probudio se ranije nego obično, odlučan da ode na sabah-namaz prije svih. Nakon što je uzeo abdest, zaputio se prema džamiji uskim seoskim putem. Noć je bila mračna, a hladnoća se osjećala u zraku. Hodajući kroz mrak, Salih se iznenada spotaknuo o kamen i pao na zemlju. Brzo se podigao, ali primijetio je da je isprljao odjeću. Vratio se kući, presvukao se, ponovo uzeo abdest i krenuo ka džamiji.
Iako je bilo još dosta vremena do sabaha, odlučio je da hoda sporije. No, dok je prelazio polovinu puta, opet se spotaknuo, ovaj put u lokvu, i ponovno pao. Njegova odjeća sada je bila prekrivena blatom. Neodustajući, Salih se opet vratio kući, abdesti se po treći put, obuče čistu odjeću i pođe ka džamiji. Međutim, kad je izašao iz kuće, ugledao je nepoznatog čovjeka s fenjerom u ruci, koji mu reče:
“Hajde, požuri! Zakasnit ćemo na sabah.”
Salih je bio zbunjen jer nije prepoznao čovjeka, ali pomislio je da bi mu društvo dobro došlo. Zajedno su krenuli putem prema džamiji, razgovarajući prijateljski. Kad su stigli pred džamiju, neznanac iznenada stade. Salih ga pogleda zbunjeno i upita:
“Zašto si stao? Zar nećeš da uđeš?”
Na to mu čovjek odgovori:
“Ne, neću ući. Ja sam Iblis, vođa među šejtanima.”
Salih je bio zapanjen i upita s nevjericom:
“Ako si zaista šejtan, zašto si mi pomogao?”
Iblis odgovori:
“Kada si prvi put pao na putu i vratio se kući da ponovo uzmeš abdest i pođeš u džamiju, Allah ti je oprostio sve tvoje grijehe. Kada si drugi put pao i ponovo se vratio, Allah je oprostio grijehe tvojoj porodici i komšijama. Bojao sam se da ćeš, ako padneš treći put, Allah oprostiti grijehe cijelom čovječanstvu, pa sam ti zato pomogao da dođeš do džamije.”
Ovaj susret Salih je doživio kao podsjetnik na Allahovu milost i važnost ustrajnosti na putu vjere, uprkos iskušenjima i preprekama.
