U posljednje vrijeme, posebno za vrijeme komunizma, mnogi muslimani su zaboravili na Kur’an, napustili su njegovo učenje i primjenu u životu, kao i liječenje putem njega. Mali broj muslimana posjedovao je Mushaf ili njegov prijevod na bosanski jezik, jer je bilo teško doći do njega zbog utjecaja komunizma koji je tada vladao.
Oni koji su imali Mushaf često su ga samo stavljali na policu i rijetko dolazili u kontakt s njim. Takav odnos doveo je do generacije koja nije pamtila Kur’an ili je znala vrlo malo, a nisu ni shvaćali da je Kur’an lijek za fizičke i duhovne bolesti. Učenje Kur’ana odvijalo se u nekim džamijama ili medresama koje su tada bile rijetke, jer je komunistički režim pokušavao udaljiti muslimane od islama i Kur’ana.
Mnogi muslimani su bili pod utjecajem komunizma, pa kada bi ih pogodio sihr ili urok, tražili bi pomoć kod liječnika i savremene medicine. A kada bi izgubili nadu u izlječenje, odlazili bi sihirbazima koji bi im pravili hamajlije i talismane, što bi ih još više udaljavalo od ispravnog puta. Zbog nedostatka znanja, muslimani su zapostavili ili nisu ni znali za rukju i liječenje Kur’anom na propisan način, osim malog broja njih.
Što se tiče hamajlija (zapisa), postale su raširene, a mnogi ljudi su ih nosili kako bi se zaštitili od nedaća ili ostvarili sreću. Kada je upotreba hamajlija postala uobičajena, neki su se počeli baviti njihovom proizvodnjom i prodajom kao robom, pa čak i neki hodže su bili upleteni u to. Mnogi od onih koji su pisali hamajlije surađivali su sa džinima, što je uključivalo i nekur’anske elemente, ali ljudi nisu znali za zabranu vješanja hamajlija, čak i ako su u njima bili Kur’anski zapisi.
Sve ovo proizlazi iz nedostatka znanja i udaljenosti od islama.
Kada su muslimani oslobođeni komunističkog režima, vratili su se islamu i njegovom učenju, što je dovelo do potrebe za štampanjem hiljada Mushafa, te se Kur’an više učio, izučavao i pamio. Kada se širilo učenje i pamćenje Kur’ana, širilo se i liječenje njime na propisan način, kao što je to propisao Poslanik. Ljudi su shvatili da su Kur’an i dove lijek za fizičke i duhovne bolesti, te su neki počeli baviti rukjom kao vidom liječenja Kur’anom. Ljudi su odlazili u džamije tražeći one koji će im čitati rukje, ali nisu mogli uvijek naći pravu šerijatsku rukju, pa su odlazili onima koji su tvrdili da liječe Kur’anom, ali su zapravo bili sihirbaz.
Zbog toga je bilo potrebno pojašnjavanje ispravnog načina liječenja Kur’anom i razlikovanje od neispravnog koji može sadržavati elemente širka. Tako su napisana i prevedena djela koja su objasnila šerijatski način liječenja Kur’anom, što je dobro prihvaćeno među muslimanima.
Što se tiče prevedenih knjiga, neke od najpoznatijih su:
- “Zaštita od šejtana i džina”
- “Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza”
- “Liječenje Kur’anom” doktora Muharema Štulanovića.
Nažalost, mnogi muslimani, svjesno ili nesvjesno, napuštaju vjeru i traže pomoć kod gatara, vračara i astrologa. Ovo je rezultat nedostatka znanja i udaljenosti od islama.
Važno je razlikovati ispravno liječenje Kur’anom od neispravnog, jer su mnoge knjige i prakse koje promoviraju neispravno liječenje.
