Odbijen zahtjev Miće Stanišića za prijevremeno puštanje na slobodu
U nedavnom razvoju situacije, predsjednica Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične tribunale (MRMKT), Graciela Gatti Santana, zajedno sa trojicom sudija, donijela je presudu kojom je odbijen zahtjev osuđenog ratnog zločinca Miće Stanišića za prijevremeno oslobađanje. Ova odluka dolazi nakon što je Stanišić, krajem 2024. godine, podnio zahtjev za puštanje na slobodu, nakon što je izdržao dvije trećine od svoje 22-godišnje kazne zatvora. Odbijanje ovog zahtjeva ne samo da dovodi u pitanje mogućnost njegovog ranog oslobađanja, već i ponovo otvara diskusiju o pravdi, pomirenju i odgovornosti za ratne zločine u Bosni i Hercegovini.
Mića Stanišić je osuđen zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih tokom ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, a zajedno sa svojim saradnikom Stojanom Župljaninom, proglašen je krivim za progon, mučenja i ubistva, kao i za druga nečovječna djela usmjerena protiv nesrpskog stanovništva. Njihov zločinački poduhvat obuhvatao je više od 20 općina u Bosni i Hercegovini, gdje su njihovi postupci rezultirali strašnim posljedicama za lokalno stanovništvo. Ovo uključuje ne samo fizičke zločine, već i psihološke traume koje su ostavljene na preživjelima, njihove porodice, kao i na zajednice koje su se suočile s posljedicama etničkog čišćenja.
U svojoj presudi, sud je naglasio da su Stanišić i Župljanin bili dio zajedničkog zločinačkog poduhvata koji je imao za cilj trajno uklanjanje Bošnjaka i Hrvata sa teritorija planirane srpske države. Ova presuda ne samo da ukazuje na ozbiljnost zločina koje su počinili, već i na kompleksnost i osjetljivost situacije u regionu, gdje su ovi događaji ostavili duboke ožiljke na društvu. Njihove akcije nisu samo uništile živote pojedinaca, već su stvorile dugotrajne posljedice za društvene strukture koje su se morale obnoviti u poslijeratnom periodu.
Stanišić se dobrovoljno predao Haškom tribunalu i od 2019. godine izdržava svoju kaznu u Poljskoj. Ipak, uprkos svojim nastojanjima da se prikaže kao rehabilitovana osoba, sud je u svojoj odluci naveo da nije pokazao stvarno prihvatanje odgovornosti za svoje postupke. Također, zabilježeno je da nije iskazao znakove kajanja, niti je pružio javno izvinjenje žrtvama, što dodatno slabi njegov slučaj za rano oslobađanje. Ovakvo ponašanje s jedne strane može se smatrati nedostatkom empatije prema žrtvama, a s druge strane, itekako utiče na percepciju javnosti o pravdi i rehabilitaciji ratnih zločinaca.
Društva koja se bore za prava žrtava izrazila su svoja protivljenja Stanišićevom puštanju na slobodu, ukazujući na potencijalne posljedice koje bi takva odluka mogla imati za preživjele. Mnoge organizacije žrtava upozorile su na rizik od retraumatizacije, što bi moglo dodatno pogoršati već krhko mentalno i emocionalno zdravlje onih koji su pretrpjeli posljedice njegovih djela. Ovaj aspekt se pokazuje kao ključni faktor u razmatranju svake odluke vezane za puštanje ratnih zločinaca na slobodu. Naime, mnogi preživjeli se bore s posljedicama traume, a povratak takvih ličnosti u zajednicu može izazvati strah, anksioznost i osjećaj nesigurnosti među preživjelima.
Pored toga, sud je ocijenio i Stanišićevo zdravstveno stanje, koje nije dovoljno ozbiljno da bi opravdalo njegovo oslobađanje. Ova analiza pokazuje da pravosudni sistem ne bi trebao donositi odluke isključivo na osnovu medicinskih okolnosti, već bi trebao uzeti u obzir i moralne i etičke aspekte vezane za zločine koje su počinili. U ovom slučaju, pravda bi trebala biti na prvom mjestu. Odluke o puštanju na slobodu ratnih zločinaca trebale bi se temeljiti na njihovom prihvatanju odgovornosti i iskazivanju kajanja, a ne isključivo na okolnostima koje se tiču zdravlja ili uslova zatvora.
Na kraju, Stanišić ostaje na izdržavanju svoje kazne, a ova odluka suda samo dodatno naglašava važnost procesa pravde u postkonfliktnim društvima. Održavanje pravde i odgovornosti za ratne zločine ključno je za izgradnju povjerenja među zajednicama koje su pretrpjele posljedice sukoba. Svaka odluka koja se donosi na ovom polju ima dalekosežne posljedice, ne samo za pojedince, već i za cijelu društvenu strukturu koja nastoji pronaći put ka pomirenju. Proces pomirenja zahtijeva vremena, dijalog i, prije svega, otvorenost za suočavanje s prošlošću kako bi se izgradila budućnost bez straha i nasilja.
