U jeku rasprava o ulozi Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, američka obavještajna agencija CIA objavila je izvještaj koji ozbiljno dovodi u pitanje izjave hrvatskih zvaničnika. Naime, premijer Hrvatske Andrej Plenković i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman iznijeli su tvrdnje da je Hrvatska bila ključna u „spašavanju“ Bosne i Hercegovine. Međutim, dokumenti koje je sastavila američka tajna služba nude drugačiju, mnogo složeniju i realniju sliku događaja iz ljeta 1995. godine.
U izvještaju se jasno navodi da su u tom periodu jedinice Hrvatske vojske (HV) bile u vrlo lošem stanju. Njihovo djelovanje bilo je ograničeno, organizacija slabog nivoa, a borbeni moral pod pritiskom. Posebno se ističe da je general Petar Stipetić postavljen na čelo hrvatske vojske upravo s ciljem njene reorganizacije, što svjedoči o ozbiljnim internim problemima i slaboj pripremljenosti za vojne operacije.
U tom kritičnom trenutku, Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) — tačnije 5. korpus, te njegove 501. i 502. brigada, izvele su hrabru i strateški izuzetno važnu ofanzivu koja je iz temelja promijenila tok operacije „Oluja“. Ta ofanziva, kako navodi CIA, nije bila tek sporedna podrška, već ključni faktor u destabilizaciji i konačnom slomu otpora tzv. Republike Srpske Krajine (RSK).
Prema izvještaju, tokom noći 5. augusta 1995. godine:
-
502. brigada ARBiH prošla je neopaženo pored promatračkih tačaka Ujedinjenih nacija na granici između BiH i Hrvatske.
-
Brzo se kretala u pravcu Ličkog Petrova Sela, gdje je izvela iznenađujući napad s leđa na jedinice 15. korpusa RSK.
-
Potom je nastavila nezaustavljiv prodor ka Plitvičkim jezerima, koje su i ranije bile poprište važnih sukoba.
U samo nekoliko sati, snage ARBiH bile su duboko unutar teritorije Hrvatske, dok su se hrvatske trupe mobilisale tek tri sata kasnije. Ovaj detalj jasno ukazuje da je Armija RBiH preuzela inicijativu i zadala prvi ozbiljan udarac, dok su hrvatske snage još uvijek bile u fazi pripreme.
Istovremeno, 501. brigada zauzela je strateške visove na planini Plješevica i nastavila prema mjestu Korjenica, gdje se nalazila komanda 15. korpusa srpskih pobunjenika. Uprkos početnom šoku, snage RSK brzo su se reorganizovale i počele pružati snažniji otpor upravo u tom području. Međutim, šteta je već bila načinjena, a momentum bitke već bio narušen.
Jedan od ključnih trenutaka u izvještaju odnosi se na odluku generala Tarbuka, koji je morao upotrijebiti jedinu rezervnu brigadu – 33. pješačku – kako bi blokirao prodor 5. korpusa. Taj čin ostavio je ostatak snaga RSK ranjivim, jer nije bilo dodatnih trupa koje bi zaustavile hrvatsku 2. gardijsku brigadu u njihovim daljim napadima. Time je otvoren put za slom obrambenih linija oko Petrinje i prekid obrtnog prstena.
Ovaj niz događaja jasno ukazuje da bez učešća i proboja jedinica Armije RBiH, čuvena operacija „Oluja“ ne bi imala isti ishod. Bez njihove inicijative, brzine i prodora duboko u teritoriju protivnika, ključni strateški ciljevi ne bi bili ostvareni tako brzo i efikasno.
Kroz ovaj izvještaj CIA-e, postaje očigledno:
-
Hrvatska vojska bila je u fazi reorganizacije i nije bila spremna za samostalno izvođenje velikih operacija.
-
5. korpus ARBiH imao je ključnu ulogu u stvaranju početnog pritiska na linije RSK.
-
Učestvovanje Armije RBiH natjeralo je RSK da preraspodijeli resurse, što je otvorilo prostor za djelovanje hrvatskih jedinica.
-
Plenkovićeve i Grlić Radmanove izjave ne samo da umanjuju doprinos ARBiH, već iskrivljuju istorijsku istinu.
Zaključno, dokumenti jedne od najpouzdanijih svjetskih obavještajnih agencija nude nepobitne dokaze da hrvatske tvrdnje o „spašavanju BiH“ nemaju činjeničnu osnovu. Istina je da je uspjeh operacije „Oluja“ bio rezultat saradnje i sinergije, a ne isključive zasluge jedne strane. Pokušaji da se istorija prekraja u političke svrhe ne samo da su nečasni, već i uvredljivi za one koji su zaista položili svoje živote za slobodu i opstanak BiH.
Zato je od presudne važnosti da se historijski narativ temelji na činjenicama, a ne na političkim interpretacijama. Priznavanje uloge Armije RBiH ne umanjuje ničiji doprinos, ali negiranje te uloge znači ignorisanje istine i žrtve onih koji su se borili za svoju domovinu u najtežim okolnostima.
