Odgovor na retoriku straha: islamski centri, vjerska sloboda i granice javne odgovornosti
Rasprava koju je posljednjih dana potaknula izjava saborskog zastupnika Marina Miletića ponovo je otvorila jedno od najosjetljivijih pitanja u hrvatskom društvu: kako se govori o vjerskim manjinama i koliko je javni prostor spreman podnijeti odgovornu, argumentiranu i civiliziranu raspravu.
Miletić je u videu objavljenom na društvenim mrežama problematizirao potrebu izgradnje novih islamskih centara u Hrvatskoj, tvrdeći da su postojeći prostori dovoljni za muslimanske vjernike te sugerirajući logiku “reciprociteta” prema kojoj bi, kako je rekao, za svaku džamiju u Hrvatskoj trebala biti izgrađena crkva u nekoj arapskoj zemlji.
Takve poruke nisu samo politički provokativne; one zadiru u temeljna pitanja ustavnih prava, slobode vjeroispovijesti i društvene kohezije. U pluralnim državama vjerski objekti nisu simbol privilegije, nego dio normalnog života zajednica koje stoljećima žive, rade i doprinose društvu u kojem se nalaze.
Upravo zato je važno razumjeti da se iza priče o jednom centru ili jednoj džamiji često krije mnogo širi kontekst: pravo ljudi da dostojanstveno prakticiraju vjeru, pravo zajednica da grade infrastrukturu koja im je potrebna i obaveza društva da ne pretvara vjersku pripadnost u političko oružje.
Na ove navode odgovorila je novinarka Nadja Berbić, dugogodišnja novinarka riječkog Novog lista, koja je u svom opširnom javnom obraćanju podsjetila da se o islamskim objektima u Hrvatskoj ne može govoriti kroz prizmu straha, nego kroz činjenice.
Njena reakcija nije bila tek emotivna replika na jedan video, nego i svojevrsno svjedočanstvo o tome kako izgleda život muslimana u Hrvatskoj iz perspektive porodice koja je decenijama dio lokalne zajednice, rada i solidarnosti. Takav glas ima posebnu težinu jer dolazi od osobe koja ne govori iz teorije, nego iz vlastitog iskustva života u Rijeci, među sugrađanima, komšijama i kolegama.
U svom tekstu Berbić je podsjetila na porodičnu historiju, na roditelje koji su svojim radom i humanim djelovanjem ostavili dubok trag u Rijeci i šire. Njeni roditelji, Fadila i Muhamed Tokalić, nisu bili poznati samo kao ugledni članovi zajednice, nego i kao ljudi koji su pomagali radnicima, učenicima, studentima i izbjeglicama.
Takva priča nije izuzetak, već ilustracija kako su generacije muslimana i Bošnjaka u Hrvatskoj često doprinosile društvu mnogo više nego što je javnost uopće svjesna. Kada se danas problematizira postojanje jednog islamskog centra, onda se zapravo previđa čitava tradicija uključivosti, zajedničkog života i uzajamne pomoći koja je gradila gradove poput Rijeke, Zagreba i drugih urbanih sredina.
Posebno je važno naglasiti da se u javnim polemikama često namjerno prešućuju osnovne činjenice. U Zagrebu, kao ni na Krku, ne gradi se “nova džamija” u senzacionalističkom smislu koji se pokušava nametnuti javnosti, nego postoje mesdžidi i drugi prostori za molitvu, često skromni, funkcionalni i daleko od stereotipnih slika koje se šire na društvenim mrežama. Vjerski objekti nisu prijetnja nikome; oni su odgovor na stvarne potrebe vjernika.
Kada se govori o “prevelikom broju” ili o “najezdi”, tada se ne govori o urbanizmu, nego o stigmatizaciji. A stigmatizacija manjina uvijek počinje istim obrascem: prvo se problematizira njihov prostor, potom njihova prisutnost, a na kraju i njihovo pravo da budu ravnopravni građani.
U tom smislu, kontroverza oko Miletićevog videa nije samo pitanje jednog političara i jedne reakcije. Ona je ogledalo šire društvene klime u kojoj se lako proizvodi strah od “drugih”, posebno kada su ti drugi vjerske ili nacionalne manjine. Takva klima nije nova, ali se danas dodatno pojačava kroz društvene mreže, kratke video poruke i politički nastupe koji računaju na emociju, a ne na argument.
Umjesto da se razgovara o stvarnim izazovima urbanog razvoja, infrastrukture i međuvjerskog suživota, javnost se uvlači u rasprave o tome kome je “previše” prava, kome je “previše” prostora i ko bi se, navodno, trebao zadovoljiti time da bude prisutan tek simbolično.
Islamski centri kao dio urbanog i društvenog identiteta
Islamski centri u Hrvatskoj imaju višestruku funkciju. Oni nisu samo mjesta molitve, nego i prostori obrazovanja, susreta, humanitarnog rada, kulturnih programa i međureligijskog dijaloga. U savremenom evropskom društvu takvi centri su važni jer omogućavaju organiziran i transparentan vjerski život, ali i smanjuju mogućnost marginalizacije zajednice.
Kada zajednica ima dostojan prostor, tada se vjera ne gura u privatnost iz straha, nego se prakticira otvoreno i odgovorno, u skladu sa zakonom i društvenim normama.
U slučaju riječkog Islamskog centra, priča je dodatno simbolična. Godinama se radilo, pregovaralo, mijenjalo lokacije i ulagalo u projekat koji je trebao postati trajno rješenje za potrebe vjernika. Takvi procesi su skupi i dugotrajni, ali oni pokazuju da se društvo razvija kada ima dovoljno zrelosti da prizna raznolikost svojih članova. Nije riječ o tome da jedan dio stanovništva nešto “uzima” drugome.
Naprotiv, riječ je o stvaranju prostora u kojem svi mogu živjeti sigurnije, dostojanstvenije i urednije. To je posebno važno u gradovima koji su historijski bili mjesta susreta različitih kultura i religija.
Kada neko iz političkog života predlaže da bi se za svaki objekt jedne vjerske zajednice morao izgraditi objekt druge zajednice u nekoj drugoj zemlji, on zapravo uvodi pogrešan i opasan princip. Vjerska prava nisu predmet trgovine. Ona ne zavise od toga šta se dešava u drugim državama, niti se mogu uslovljavati odnosima s udaljenim režimima ili stereotipnim predstavama o svijetu. Ustavna prava važe ovdje, u Hrvatskoj, jednako za sve građane.
Ako se to dovodi u pitanje, onda se ne otvara rasprava o religiji, nego o kvaliteti demokracije.
U reakciji Nadje Berbić posebno snažno odjekuje njen naglasak na ličnom dostojanstvu i na porodičnom odgoju. Ona podsjeća da muslimani, Bošnjaci i svi građani islamske vjeroispovijesti nisu nikakva apstraktna masa, nego ljudi sa biografijama, porodicama, uspomenama i profesionalnim doprinosima. Upravo zato je važno govoriti o njima kroz konkretna imena, konkretna djela i konkretne zajednice.
Kada neko desetljećima radi u novinarstvu, odgaja djecu, pomaže sugrađanima i živi potpuno integrirano u društvo, onda je ponižavajuće da ga se predstavlja kao prijetnju samo zato što pripada drugoj vjeri.
Ova priča, dakle, nije samo reakcija na jedan video, nego podsjetnik da društva napreduju onda kada odbace strah kao političku metodu. Islamski centri u Hrvatskoj ne bi smjeli biti tema koja izaziva paniku, nego primjer kako se uređuje zajednički život u pluralnom društvu. Umjesto mjerenja “koliko kome pripada”, mnogo je važnije pitati se kako graditi zajednicu u kojoj niko neće biti proglašen viškom.
To je mjera zrelosti, ali i jedina održiva mjera društva koje želi ostati demokratsko, normalno i otvoreno za sve svoje građane.
