Nedavno na Švedskoj televiziji gledam emisiju o prostituciji u ovoj zemlji i slučaj djevojke iz Rumunije koja je iznajmila sobu u nekom motelu u jednom švedskom gradu te dala oglas preko nekog sajta da prodaje seks. Policija je upratila taj oglas te se sa televizijskom ekipom uputila na to mjesto i čekala eventualne mušterije. I, zaista, poslije izvjesnog vremena pojavi se jedan čovjek koji je otišao kod ove djevojke. Kada je završio ono zbog čega je došao, na izlazu iz motela sačekala ga je policija i uhapsila (u Švedskoj je prostitucija kažnjiva na taj način da osobe koje se bave prostitucijom, obično djevojke, ne kažnjavaju, već im se samo oduzme novac koje su dobile za tu “uslugu” ako budu uhvaćene od policije, dok oni koji kupuju seks imaju mogućnost da plate određenu kaznu i time se spase da ne završe na sudu).
Kada je ovaj čovjek shvatio da ga je na izlazu sačekala policija i da je uhapšen, u njemu se probudila grižnja savjesti i strah da mu familija ne sazna za ovo, a i uplaši se za svoj brak, pa se poče pravdati policajcima kako on voli svoju suprugu, da mu je ovo prvi put da to radi i da se sad kaje. Kad su mu objasnili da ima opciju da plati kaznu kako ovaj slučaj ne bi završio na sudu, on to objeručke prihvati.
Nešto razmišljam, poslije emisije, kako je insan nepravedan prema samom sebi i kako je, zarad kratkog užitka, spreman riskirati ono što mu je najvažnije i najbitnije u životu. Koliko je danas muslimanskih mladića i djevojaka koji se, radi svojih strasti, upuštaju u fizičke odnose sa osobama sa kojima nemaju bračnu vezu, a da ne razmišljaju da ima neko ko ih prati i da im se to djelo upisuje u knjigu njihovih djela i da će za to biti pitani kada budu stali pred Uzvišenog Allaha na Sudnjem danu. Uzvišeni Allah pusti nekim ljudima da neko vrijeme rade šta žele, i onda se ljudi, kad uvide da nema nikakve direktne kazne, opuste i nastave da žive tim poročnim životom, a zaboravljaju da ih zbog tih grijeha moze stići kazna i na dunjaluku i na ahiretu, i da se bilježi sve što rade, i da će jednog dana čovjek biti pitan za svoja djela. Koliko je takvih veza, već na dunjaluku, počelo sa slašću i navodnom srećom, a koliko ih se završilo sa tugom i kajanjem!
I onda kad insan razmisli, kad ti kratki trenuci prođu, šta danas ima od toga? Šta se ima od toga već danas, za sedmicu, godinu dana… Imaš osjećaj kao da se nikad ništa nije ni desilo, a sve ti je to zapisano u knjizi tvojih djela. Šta čovjek ima danas, ako je jučer jeo najbolje pečenje, ta slast i užitak bio je u tim trenucima dok je jeo tu hranu, a već danas to je samo pusto sjećanje. Tako je isto i sa tjelesnim užicima, kratko traju, a poslije toga samo sjećanje, a šta čovjek ima od sjećanja?
Zato se treba bojati trenutka kad čovjeku dođe kazna, pa da se onda počne kajati za svoja nedjela (kao onom čovjeku kojeg je uhvatila policija i kad se uplašio za svoj brak), a zar čovjek može očekivati nešto drugo do kaznu kad se upušta u ovako ogavan grijeh i zar nije bolje ukrotiti svoju dušu i svoje strasti i nastojati da svoje prohtjeve upražnjavati u halal braku?
n-um
