Želim podijeliti svoju priču s vama, posebno s onima koji se bore sa sihrom, u nadi da će vam ovo pomoći da ustrajete u liječenju. Svakodnevno čitam NUM (Novo Učenje Muhammeda) i Allah je svjedok koliko mi je ovaj sajt pomogao svojim tekstovima i odgovorima na moja pitanja. Da vas Allah nagradi za vaš trud i rad. Potaknuta sam da ispričam svoju priču zbog pitanja braće i sestara koji se liječe od sihra i koji se plaše ili čak odustaju od liječenja ili namaza.
Vjerujte mi, braćo i sestre, liječila sam se pune dvije godine i istovremeno učila da klanjam, učila sure (nisam znala ništa). Reakcije? Svako padanje na sedždu bilo je teže od giljotine. Neopisiv strah, drhtanje ruku i težina na leđima kao da imam dvije tone željeza na sebi! Povrh toga, bila sam sama u kući (brat je bio odsutan u inostranstvu). Svake večeri sam provodila u strahu i plaču jer sam čula zvuke, osjećala nečije prisustvo, vjetar, dozivanje. Nisam smjela sklopiti oči jer bi me odmah neko dodirivao, bockao, zvao… Subhanallah. Ujutru sam išla na posao neispavana, umorna, iscrpljena s podočnjacima do brade i opet strah od noći i ponovnog susreta sa sobom.
Halalite mi, počela sam od sredine. U prvoj fazi bila sam kao kamen, kao mumija, samo sam gledala u jednu tačku i bila na ivici ludila. Govorila sam sebi: „Sada si na raskrsnici ili ćeš poludjeti ili ćeš izaći iz ovoga kao pobjednik.“ Zatim je došla treća faza. Namaz je postao podnošljiv, ali sam imala napade bijesa (dolazilo mi je da iskočim iz vlastite kože i vrištala bih iz sveg glasa, čini mi se da bi se zemlja stresla). Subhanallah!
Jedne večeri počela sam klanjati akšam namaz (oko 19h, ako se dobro sjećam). Svako padanje na sedždu počinjalo je povraćanjem (ustajem, uzimam ponovo abdest, opet pad na sedždu i opet povraćanje) i sve tako do iza 23h. Tek tada sam uspjela završiti akšam namaz. Te večeri nisam bila sama, snaha je bila sa mnom i mnogo mi je pomogla. Allah je nagradio!
Od te noći sve prethodno je nestalo, ali je borba u snu nastavila. Često sam noću osjećala da me nešto pritišće svom snagom i guši, davi, nisam se mogla pomjeriti niti otvoriti oči. Možda sam dva puta uspjela vidjeti košćastu bijelu ruku i bijeli plašt, ali lice nikako. Ovo se dešavalo sve dok na Vašem sajtu nije objavljen tekst o tome šta učiti prije spavanja i tekst ajeta-Kursijje kojeg sam odmah naučila! Čudno je da sam najčešće te napade imala petkom ujutru?
Sve dok nisam uspjela biti “prisebna” i početi učiti ajetul-Kursiju kad napad krene. Vjerujte mi, to je jako teško jer strah, bol i gušenje su pomiješani pa je teško bilo šta izgovoriti. Allahovom milošću uspjela sam. I danas mi se to ponekad dešava, ali čim krene, počnem učiti i interesantno je da prije nego što počnem Kursiju prvo kažem Allahu ekber (3 puta) i napad već slabi. Ovdje ću završiti svoju priču… Moja borba se nastavlja, ali kako je bilo, sada je više nego dobro.
Draga braćo i sestre, pišući ovo, nije mi bila namjera da vam pokažem kako sam jaka i istrajna niti da se ističem. Namjera mi je bila da pomognem i potaknem sve one koji se bore kao i ja, naravno, uz Allahovu pomoć jer On je taj koji liječi, daje i oduzima. Što više dove, noćni namaz i vjera u Allaha. I još jedan mali savjet: u teškim situacijama ili vesvesama, pomislite i recite sebi: „Ne dam da me preplašiš, ni odvratiš niti pobijediš, jača sam od tebe jer uz mene je Allah.“ Vjerujte mi, ovo mi mnogo pomaže. Želim vam svako dobro uz dovu da vam Allah pomogne i podari vam sabura i snage.
