Tokom jednog intervjua s čuvenim bokserom, Muhammedom Alijem, desio se događaj koji je ostavio dubok utisak na sve prisutne. Intervju je započeo jednim jednostavnim i naizgled bezopasnim pitanjem: „U ringu ste se suočili s nekim od najjačih ljudi na svijetu. Šta je ono čega se najviše plašite?“
Muhammed Ali, poznat po svojoj smirenosti i duhovitosti, odgovorio je osmijehom i pokazao prstom na svoju suprugu, Lonnie. Njegov gest izazvao je smijeh u prostoriji, ali Lonnie ga je ozbiljno podsjetila: „Bez šale, Muhammede, reci im šta te najviše plaši.“
Ali, s ozbiljnošću u glasu, odgovorio je: „Ničega se ne bojim…“
Međutim, Lonnie nije odustajala: „Možda se ničega na ovom svijetu ne bojiš, ali reci im, Muhammede, reci im.“
Nastala je tišina, a zatim je Ali, nakon duge pauze, rekao nešto što je dirnulo srca svih prisutnih: „Strah me je toga da neću ući u Džennet…“
Te riječi su imale takav uticaj da su svi prisutni ostali bez riječi. Lonnie je počela plakati, a i ostali su bili vidno dirnuti. Tada je brat Malik Mudžahid, koji je bio prisutan, prekinuo tišinu i blago potapšao Muhammeda Alija po ruci, govoreći: „InšaAllah, brate, ti možeš imati nade da ćeš ući u Džennet, jer si pomogao mnogim ljudima.“
Ali, gledajući Malika pravo u oči, upitao je s dubokom zabrinutošću: „Kako to možeš znati? Kako?“
Malik Mudžahid mu je odgovorio s blagim osmijehom: „Vjernik bi trebao da živi između nade i straha.“
Ova situacija donosi duboku pouku. Muhammed Ali, koji se u ringu suočavao s najopasnijim protivnicima, izražava svoj najdublji strah – strah od Božijeg suda i neizvjesnosti o svom mjestu u Džennetu. Njegove riječi potiču nas na razmišljanje o našoj sudbini na onom svijetu. Da li smo ikada razmislili o tome kakva će biti naša sudbina? Ovo pitanje može nas podstaći da se dublje posvetimo vjeri i pokornosti našem Stvoritelju, jer istinski vjernik živi između nade u Božiju milost i straha od Božijeg suda.
Na kraju, Alijev strah nije bio vezan za ovaj svijet, već za ono što dolazi nakon njega. Taj strah nas podsjeća da svako od nas treba preispitati svoj život i težiti ka pokornosti, jer konačna presuda nije u našim rukama, već u Božijim. Ova priča, uz sve svoje emotivne nijanse, ostaje snažan podsjetnik na važnost duhovne pripreme za život nakon smrti.
