Nataša Kandić: Studenti u Srbiji pokazali su kako se autoritarna vlast može pobijediti nenasiljem
Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo, u razgovoru za N1 govorila je o političkim promjenama u Srbiji nakon izborne pobjede Studentske liste, ali i o širem regionalnom značenju tog rezultata. Njene poruke nisu se odnosile samo na unutrašnju dinamiku u Srbiji, nego i na Bosnu i Hercegovinu, odnose u regionu, suočavanje s ratnom prošlošću i dugotrajnu borbu za istinu o zločinima počinjenim tokom ratova devedesetih.
Prema njenom mišljenju, ono što su studenti uradili predstavlja važnu društvenu lekciju: da se upornošću, strpljenjem i nenasilnim djelovanjem može srušiti sistem koji je godinama koncentrisao moć u rukama jednog čovjeka.
Kandić je naglasila da studentski pokret nije nastao preko noći, niti je djelovao impulsivno, nego da je mjesecima, pa i godinama, gradio kredibilitet insistirajući da institucije moraju početi raditi svoj posao. Upravo ta upornost, smatra ona, bila je presudna. Studenti, kako je rekla, nisu tražili nekakvo čudesno rješenje niti su pokušavali sami preuzeti ulogu države, već su zahtijevali da država ponovo postane funkcionalna.
U njenoj ocjeni, to je suštinska razlika između građanskog otpora i populističkih političkih projekata koji obećavaju brze promjene bez stvarnog institucionalnog temelja.
Govoreći o poruci koju pobjeda Studentske liste šalje građanima Bosne i Hercegovine i cijelog regiona, Kandić je posebno istakla da se autoritarna vlast ne mora rušiti nasiljem. To, kako je rekla, nije važno samo za Srbiju nego i za društva koja i dalje žive pod teretom političkih blokada, nacionalističke retorike i dugotrajne institucionalne paralize.
Ono što su studenti pokazali jeste da se promjena može graditi odozdo, bez nasilja, ali uz jasne zahtjeve i dugotrajnu društvenu disciplinu. U tom smislu, njihov uspjeh ona vidi kao inspiraciju za sve one koji u regionu vjeruju da je politička dominacija jedne strukture nepromjenjiva.
Poruka i za Bosnu i Hercegovinu: odnos prema Republici Srpskoj i političkoj realnosti
Kandić se u razgovoru posebno osvrnula na odnos studentskog pokreta prema Bosni i Hercegovini, naročito prema gradovima u Republici Srpskoj. Podsjetila je da su studenti u jednom trenutku imali plan da posjete određene sredine u tom entitetu, vjerujući da je riječ o prostoru u kojem mogu uspostaviti dijalog sa “svojim narodom”.
Međutim, kako je objasnila, vrlo brzo su uvidjeli da politička stvarnost tamo nije onakva kakvom su je možda u početku zamišljali. Po njenim riječima, studenti su shvatili da je taj dio Bosne i Hercegovine duboko obilježen politikom koja u mnogo čemu podsjeća na model vladanja u Srbiji, pa su odustali od ideje da tamo dalje grade neku posebnu vrstu obraćanja ili političkog apela.
Takva odluka, prema njenom mišljenju, pokazuje zrelost i sposobnost da se uoči stvarna politička struktura, a ne samo deklarativne poruke. Kandić smatra da je za svaku ozbiljnu promjenu potrebno precizno prepoznavanje odnosa moći, jer bez toga nema ni efikasnog djelovanja. Ona je naglasila da se ne može očekivati brz preokret, ali da je važno što je studentski pokret spreman da mijenja vlastito razumijevanje političkog prostora kada se suoči s činjenicama.
To je, kako je ocijenila, važan znak da se ne radi o površnom pokretu, nego o generaciji koja uči iz procesa i prilagođava svoje poteze stvarnosti.
U tom kontekstu, Kandić je upozorila i na važnost odnosa prema Bosni i Hercegovini kao državi, a ne samo prema njenim entitetima ili etničkim narativima. Za nju je ključno da svaki novi politički akter u Srbiji razumije da se regionalna stabilnost ne može graditi na negiranju ili ignorisanju složenosti susjedne države.
Upravo zato je, smatra ona, važno kada nova politička generacija pokazuje spremnost da govori drugačijim jezikom, jezikom saradnje, odgovornosti i priznavanja činjenica.
U Beogradu se brišu simboli mržnje, ali borba protiv propagande tek počinje
Jedna od tema koju je Kandić posebno izdvojila jeste promjena atmosfere na ulicama Beograda. Kako je navela, postalo je moguće ono što je do nedavno izgledalo nezamislivo: uklanjanje murala, grafita i poruka koje veličaju ratne zločince ili šire govor mržnje. Za nju je taj prizor važan jer pokazuje da društvo može početi da se oslobađa od naslijeđa nacionalističke estetike i poruke nekažnjivosti.
Čišćenje javnog prostora od grafita mržnje nije samo estetsko pitanje, nego i simboličan čin odbacivanja politike koja glorifikuje zločine.
Ona je s pažnjom govorila i o reakcijama građana koji su takve promjene dočekali s radošću. Prema njenom tumačenju, za mnoge ljude u Beogradu činjenica da se grad čisti i pere, i da se sklanjaju murali posvećeni osuđenim ratnim zločincima, predstavlja svojevrsno olakšanje i znak da se javni prostor napokon vraća građanima.
Ipak, upozorila je da se paralelno s tim i dalje vodi intenzivna kampanja na društvenim mrežama i u tabloidima, gdje su prisutni govor mržnje, dezinformacije i pokušaji da se svaka promjena prikaže kao izdaja.
Takav medijski ambijent, prema Kandić, nije slučajan. On je dio dugotrajne strategije političke kontrole kroz strah, etiketiranje protivnika i neprekidno proizvodnju neprijatelja. U toj atmosferi, čak i simboličke promjene poput uklanjanja grafita postaju politički značajne, jer narušavaju sistem u kojem je mržnja normalizovana. Ona smatra da je važno razumjeti kako se javni prostor i medijski prostor međusobno nadopunjuju: ako se jedan čisti od poruka nasilja, drugi ih može pojačavati.
Zato, dodaje ona, borba za javni prostor mora biti praćena borbom za medijsku odgovornost i obrazovanje.
Srebrenica, sjećanje i potreba za promjenom zvaničnih politika
Govoreći o suočavanju s ratnom prošlošću, Kandić se posebno osvrnula na genocid u Srebrenici i na pitanje kako će dio srbijanskog društva reagovati na činjenice koje su već utvrđene presudama međunarodnih i domaćih sudova. Prema njenim riječima, otpor je i dalje snažan, a poricanje genocida duboko ukorijenjeno u dijelu javnog diskursa.
Kao dokaz toga navela je niz uvreda i poruka koje se pojavljuju na društvenim mrežama, gdje se oni koji govore o Srebrenici često označavaju kao “izdajnici” ili se brutalno vrijeđaju.
Za Kandić, to nije samo pitanje moralnog stava, nego i institucionalne odgovornosti. Smatra da se zvanične politike sjećanja moraju mijenjati tako da u njih budu ugrađene presuđene činjenice, dokazi i rezultati istraživanja. To znači, kaže ona, da obrazovni sistem ne može ostati po strani. Ako škole i udžbenici nastave da zanemaruju pravosnažno utvrđene činjenice, društvo će i dalje proizvoditi nove generacije koje žive u ideološkim mitovima umjesto u historijskoj istini.
Zato je, po njenom mišljenju, od presudne važnosti da civilno društvo nastavi vršiti pritisak na institucije.
Fond za humanitarno pravo, na čijem je čelu Kandić, godinama insistira na dokumentovanju ratnih zločina, svjedočenjima žrtava i javnom objavljivanju činjenica koje su često potiskivane ili osporavane. Ona je podsjetila da takav rad ne daje trenutne rezultate, ali da bez njega nema ozbiljnog društvenog pomaka. Po njenim riječima, promjena nije moguća preko noći, naročito u društvu u kojem su generacije odrastale uz selektivno pamćenje i politički oblikovanu historiju.
Ipak, upravo zato ne smije postojati odustajanje.
Kandić je na kraju poručila da se ne treba zavaravati brzim rješenjima, ali ni pristati na pasivnost. Ako su studenti uspjeli da pokažu kako se autoritarna vlast može potisnuti bez nasilja, onda to, prema njenom mišljenju, znači da su otvorili prostor za novu političku kulturu u Srbiji i regionu. Ta kultura, međutim, neće nastati sama od sebe.
Za nju su potrebni vrijeme, obrazovanje, istrajnost i spremnost da se prihvati istina, pa makar bila neugodna. Upravo u tome Kandić vidi najvažniju poruku ovog trenutka: bez suočavanja s prošlošću i bez poštovanja činjenica, nema trajne demokratije.
