Tri decenije nakon najstrašnijeg ratnog zločina počinjenog na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, Srebrenica i dalje predstavlja simbol bola, tuge, ali i opomene cijelom čovječanstvu. U povodu 30. godišnjice genocida u Srebrenici, svoj doprinos kulturi sjećanja dao je i Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i dopredsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Njegova poruka, upućena putem društvene mreže X (nekadašnjeg Twittera), prenosi snažan poziv na očuvanje istine i kolektivne odgovornosti.
U samom središtu Čovićeve poruke nalazi se potreba za ujedinjavanjem svih naroda i građana BiH u iskrenom sjećanju na hiljade žrtava koje su, kako ističe, stravično izgubile živote samo zbog svoje vjere i identiteta. Naglasio je da se ovakvi trenuci ne smiju promatrati samo kao formalna godišnjica, već kao stalni podsjetnik na neophodnost istine, pravde i odgovornosti.
Kao politička figura koja dolazi iz hrvatskog naroda, Čović je poslao poruku univerzalnog karaktera, bez ograničavanja suosjećanja na pripadnike samo jedne etničke skupine. Time je pokazao da sjećanje na genocid mora nadilaziti sve etničke i političke podjele, jer se, kako navodi, radi o zajedničkom civilizacijskom bolu.
U svojoj objavi istakao je nekoliko ključnih poruka:
-
Potvrda poštovanja prema žrtvama – “Ujedinjeni u trajnom sjećanju na patnju i stradanje hiljada nevinih…”.
-
Obaveza prema istini – “Obvezujemo se čuvati istinu o Srebrenici…”.
-
Poziv na sprječavanje ponavljanja tragedije – “…ne dopustiti da takva bol više ikada zadesi našu domovinu.”
Te tri poruke nose sa sobom snažan moralni okvir. Istina, pamćenje i preventiva postaju temeljne tačke na kojima se može graditi pravednije i sigurnije bosanskohercegovačko društvo.
Simbolička snaga Čovićeve izjave ogleda se i u načinu na koji koristi jezik. Umjesto političke retorike i terminologije koja često razdvaja, njegov ton je pomirljiv, inkluzivan i dostojanstven. Govori u ime države, ne samo u ime stranke ili naroda, čime se upućuje jasna poruka – genocid u Srebrenici nije tragedija jednog naroda, već rana cijele Bosne i Hercegovine.
Ono što dodatno daje težinu njegovim riječima jeste kontekst u kojem su izrečene. U trenutku kada se u javnom i političkom prostoru sve češće mogu čuti pokušaji relativizacije i poricanja genocida, ovakva izjava ima značajnu društvenu vrijednost. Na taj način se, makar simbolično, postavlja jasan otpor pokušajima historijskog revizionizma.
Važno je napomenuti da je Čović ovom izjavom:
-
pokazao političku odgovornost i senzibilitet prema jednom od najosjetljivijih pitanja u zemlji;
-
izrazio podršku kulturi sjećanja i solidarnosti među narodima;
-
stao uz vrijednosti koje se temelje na istini, ljudskim pravima i međunarodnom pravu.
U današnjem društvu koje je i dalje duboko podijeljeno po etničkim i političkim linijama, ovakve riječi imaju potencijal da doprinesu barem minimalnom pomaku ka međusobnom razumijevanju i prihvatanju. Kada jedan politički lider iz reda jednog naroda javno iskaže empatiju prema žrtvama iz drugog naroda, to šalje poruku o mogućnosti istinskog pomirenja i kolektivne odgovornosti.
Međutim, da bi ovakve poruke imale stvaran učinak, neophodno je da budu praćene konkretnim djelima. To znači:
-
podršku inicijativama koje se bave obrazovanjem o genocidu i ljudskim pravima,
-
sprečavanje zakonskih i političkih inicijativa koje poriču ili umanjuju težinu zločina,
-
učestvovanje u zajedničkim komemoracijama bez zadrške ili uslovljavanja.
Zaključno, Čovićeva objava povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici predstavlja važan čin političke kulture i moralne hrabrosti. Njome je pokazao da lideri mogu i treba da preuzmu odgovornost za očuvanje istine i sjećanja, bez obzira na nacionalnu pripadnost. U vremenu kada se istorija pokušava prekrajati, svaka izgovorena istina ima dodatnu težinu.
U njegovim riječima stoji jasna poruka – istina o Srebrenici nije samo sjećanje na prošlost, već zalog za sigurniju i pravedniju budućnost Bosne i Hercegovine.
Uprkos dubokim podjelama koje još uvijek obilježavaju političku i društvenu svakodnevicu Bosne i Hercegovine, ovakve poruke poput Čovićeve predstavljaju zrno nade da postoji prostor za zajedničko sjećanje, priznanje boli i izgradnju povjerenja među narodima. Ako lideri različitih zajednica počnu govoriti jednim jezikom kada su u pitanju istina, pravda i sjećanje, tada postoji realna šansa da se prošlost ne ponovi i da buduće generacije odrastaju u zemlji u kojoj je svaki život jednako vrijedan, a svaka nepravda jasno prepoznata i osuđena.
