Politička stvarnost u Bosni i Hercegovini, kako je istakao Faruk Kajtaz, analitičar iz Mostara, pokazuje sve dublje razlike između deklarativnog političkog jedinstva i stvarne funkcionalnosti države. Njegovo zapažanje da Dragan Čović i Milorad Dodik mogu mirno spavati pored ovakve opozicije snažno odjekuje, jer ukazuje na duboku slabost i neorganizovanost političkih protivnika ova dva lidera. U središtu njegove analize našli su se aktuelni sukobi u Mostaru, licemjerna retorika u državnoj politici, ali i širi problemi institucionalne neodgovornosti.
Kajtaz posebno naglašava da Mostar, iako naizgled djeluje kao stabilan i uređen grad, u svojoj suštini i dalje nosi teške podjele i institucionalne probleme. Grad ostaje simbolička linija razdvajanja u Federaciji BiH – prostor u kojem se ogledaju svi disbalansi političkih, etničkih i društvenih odnosa.
U fokusu lokalnog spora je sukob između gradonačelnika Mostara Marija Kordića i Islamske zajednice u BiH, vezan za istovremenu izgradnju Hrvatskog narodnog kazališta i kompleksa Mevlana centra. Umjesto otvorenog dijaloga i saradnje, kako smatra Kajtaz, gradska administracija pokazuje zatvorenost prema inicijativama koje dolaze izvan njenog političkog spektra. Ovakav pristup vodi u još dublje polarizacije, umjesto rješavanja gorućih pitanja putem institucionalnog konsenzusa.
Između redova se čita da Mostar pati od dubljih problema, kao što su:
-
Paralelizam u odlučivanju, gdje se odluke donose u skladu s etničkom pripadnošću, a ne javnim interesom.
-
Neravnomjeran razvoj i zastupljenost, koji dodatno produbljuju osjećaj zapostavljenosti među građanima.
-
Formalna demokratija bez suštine, jer iako su izbori provedeni, vlast ne odražava jedinstvenu volju građana.
Kajtaz ističe da grad funkcionira po principu “dvije škole pod jednim krovom”, metaforički ukazujući da zapravo u Mostaru postoje dva paralelna grada pod jednom administracijom. Ovakvo stanje je rezultat neefikasnosti politike EU uprave iz prethodnih godina i namjernog “zamrzavanja” problema, u nadi da će se oni sami od sebe riješiti.
U političkom vrhu BiH, analitičar je osvrnuo pažnju na nedavni fijasko Milorada Dodika, koji je organizovao sastanak u Doboju. Njegova inicijativa naišla je na ignorisanje skoro svih relevantnih lidera – od Željka Komšića, Bakira Izetbegovića, Nermina Nikšića, do Dragana Čovića i opozicionih lidera iz RS-a. Kajtaz u tome vidi Dodikovu “predstavu za javnost”, čiji je cilj da se stvori privid otvorenosti za dijalog, dok se u pozadini vodi potpuno drugačija agenda. Dodik, prema njegovim riječima, vodi “državni udar u etapama” i koristi ovakve sastanke kako bi zavaravao međunarodne aktere, naročito iz Bruxellesa.
Govoreći o opoziciji u Republici Srpskoj, Kajtaz je veoma oštar. Ne vidi je kao stvarnu alternativu, već kao skup interesnih političkih grupacija koje su više usmjerene na očuvanje vlastitih pozicija nego na suštinske promjene. Primijetio je da Dodik i Stanivuković – iako se predstavljaju kao suparnici – zapravo dijele isti politički kod, s tek ponekom generacijskom razlikom. U ključnim momentima, opozicija ne uspijeva da se izdvoji iz “začaranog kruga ucjena i koncesija”, pa nerijetko završava podržavajući inicijative koje navodno osporava.
Još jedan važan segment analize odnosi se na incident sa srbijanskim ministrom Gašićem, koji je tokom svečanosti Oružanih snaga BiH ostao sjediti za vrijeme intoniranja himne države. Kajtaz to ocjenjuje kao nediplomatski i provokativan čin, simbolički poslat kao poruka iz Beograda. Kritikuje i reakciju ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića, koji se više, kako kaže, bavi izjavama nego konkretnim potezima. Upozorava da nedjelovanje vlasti stvara opasnu percepciju nekažnjivosti, čime se legalizuje ideja da su određeni političari iznad zakona.
U pogledu hrvatskog političkog bloka, Kajtaz se osvrnuo na unutrašnje napetosti unutar Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Ostavka Bože Ljubića, kao i pokušaji formiranja novog hrvatskog političkog bloka koji bi bio protivteža HDZ-u Dragana Čovića, na prvi pogled daju tračak nade. Ipak, prema Kajtazu, ova opozicija nije spremna za ozbiljne promjene. Oni takođe pate od iste boljke kao i njihovi kolege iz RS-a – deklarativno žele promjene, ali bez spremnosti da preuzmu odgovornost i pokrenu duboke reforme. Čović, po svemu sudeći, nema razloga za zabrinutost, osim ako ne dođe do pobune unutar njegove stranke, što za sada ne izgleda vjerovatno.
U konačnici, Kajtaz upozorava da se pitanje Mostara mora gledati u širem političkom kontekstu. Grad nije samo lokalni problem, već i paradigma za odnose u cijeloj Federaciji BiH. Sukobi oko gradnje kazališta ili vjerskog centra samo su simptomi mnogo dubljih problema, koji godinama izmiču stvarnom rješavanju. Mostar je, zaključuje on, grad u kojem se kroji politika – često bez konsenzusa, ali s velikim simboličkim nabojem.
