Bilbordi, murali i poruke koje produbljuju podjele u Istočnom Sarajevu
U Istočnom Sarajevu posljednjih dana ponovo se otvorilo pitanje granice između javnog prostora, slobode izražavanja i govora mržnje. Na jednom od murala trobojke u Spasovdanskoj ulici jutros je sprejem ispisana uvredljiva riječ “genocidaši”, zbog čega je policija od ranih sati osiguravala taj dio ulice.
Ovaj incident nije samo vandalski čin, već još jedan pokazatelj da javni prostor u ovom dijelu Bosne i Hercegovine postaje mjesto političkih i etničkih poruka, a ne prostor zajedničkog života i normalne komunikacije.
Prema informacijama koje su objavili mediji, sporni natpis pojavio se na simbolu koji je već sam po sebi nosio snažnu identitetsku poruku. Trobojka i mural u takvom kontekstu nisu tek dekoracija, nego i znak političkog obilježavanja prostora, što dodatno pojačava tenzije. Kada se uz to pojavi uvredljiv i provokativan slogan, jasno je da cilj nije razgovor nego izazivanje reakcije, produbljivanje straha i slanje poruke “drugima” da nisu poželjni.
Upravo zbog toga ovakvi događaji izazivaju zabrinutost i među građanima i među stručnjacima koji prate međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini.
Ovaj incident dogodio se samo jedan dan nakon što su na bilbordima u Istočnom Sarajevu postavljeni plakati s likom prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Iako je riječ o javnoj kampanji, ostalo je nejasno ko je njen naručilac i koja je bila stvarna namjera postavljanja sadržaja koji ga dovodi u vezu s ratnim zločinima.
U društvu u kojem su ratna prošlost, presude međunarodnih sudova i interpretacija historije i dalje duboko politički osjetljiva pitanja, takve poruke ne mogu biti tretirane kao običan oglas ili slučajan vizuelni sadržaj na javnoj površini.
Posebno zabrinjava činjenica da identitet onih koji stoje iza bilborda nije javno poznat, iako je sadržaj kampanje očigledno politički i ideološki obojen. Administrativni sistem, prema dostupnim informacijama, ostavio je prostor da se odgovornost rasprši između više institucija.
Na taj način se stvara situacija u kojoj niko nije spreman preuzeti nadležnost, a javnost ostaje bez odgovora na pitanje kako je moguće da se sporne poruke mjesecima ili danima nalaze na istaknutim lokacijama bez jasne reakcije inspekcije ili drugog nadležnog organa. U praksi, to često znači da su takvi sadržaji prepušteni političkoj volji, a ne pravnim mehanizmima.
Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić tvrdi da gradska uprava nije nadležna za izdavanje odobrenja za bilborde, već da to radi općinska administracija. Kako je naveo, lokacijski uvjeti i rješenja za postavljanje oglasnih površina u nadležnosti su općinskih službi, dok sama gradska uprava, prema njegovim riječima, nije vlasnik spornih bilborda.
Time se odgovornost formalno prebacuje na niži nivo vlasti, ali se suštinski ne daje odgovor na pitanje ko kontroliše sadržaj koji se plasira široj javnosti i ko snosi posljedice ako je riječ o porukama koje mogu poticati netrpeljivost, dezinformacije ili govor mržnje.
Ni iz općina Istočna Ilidža i Istočno Novo Sarajevo, kao ni iz Policijske uprave, nisu stigli jasni odgovori na pitanja ko je naručio bilborde, da li je sadržaj prethodno provjeren i koje propise institucije primjenjuju u slučajevima kada se javni prostor koristi za poruke koje mogu biti uvredljive ili politički zapaljive.
Iz Općine Istočna Ilidža navedeno je da oni nisu odgovorni za sadržaj oglasa, te da nakon što vlasnik plati taksu za komercijalno oglašavanje, općinska uprava nije dužna dodatno obrazlagati kome je prostor ustupljen. Takvo objašnjenje, iako administrativno logično, otvara važno društveno pitanje: da li je naplata takse postala važnija od društvene odgovornosti prema sadržaju koji se objavljuje u javnosti?
U ovom slučaju, bilbordi nisu samo reklamni nosači nego sredstvo političkog i historijskog pozicioniranja. Njihova upotreba u javnom prostoru pokazuje kako vizuelna komunikacija može postati instrument za oblikovanje kolektivne svijesti, posebno u sredinama gdje su ratna sjećanja još uvijek svježa. Umjesto promocije proizvoda, usluga ili društveno korisnih poruka, sve češće se koristi da bi se označila teritorija, isprovocirala druga strana ili nametnula određena interpretacija prošlosti.
U takvim okolnostima bilbord prestaje biti marketinški alat i postaje simbol ideološke borbe.
Na ovu pojavu ukazao je i Jasmin Medić, viši naučni saradnik Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu, koji smatra da je riječ o pokušaju nametanja historijskog revizionizma. Prema njegovim riječima, problem nije samo u tome što se Alija Izetbegović dovodi u negativan kontekst bez pravno utemeljenih činjenica, nego u širem nastojanju da se mijenja percepcija rata i odgovornosti za zločine počinjene devedesetih godina.
Medić je naglasio da se kroz takve poruke pokušava predstaviti ideja etnički čiste države kao poželjan politički cilj, dok je Izetbegović, po njegovom tumačenju, zastupao upravo suprotno – Bosnu i Hercegovinu kao državu svih njenih građana.
Njegova ocjena otvara i važan pravni aspekt cijele priče. Odluke o javnom oglašavanju u pojedinim općinama tretiraju zabranu diskriminacije, ali ne sadrže dovoljno precizne odredbe koje bi se odnosile na ovakve vrste narativa i simboličkih poruka. U praksi to znači da se između slobode govora i odgovornosti za javni sadržaj stvara opasan vakuum.
Dok god ne postoji jasna i djelotvorna kontrola, sporne poruke mogu ostajati na ulicama, a institucije se mogu skrivati iza formalnih nadležnosti. Time se stvaraju uslovi u kojima je vrlo teško povući granicu između dozvoljenog izražavanja i onoga što može predstavljati podsticanje mržnje ili manipulaciju javnim mnijenjem.
U javnosti se zato sve češće postavlja pitanje da li su postojeći propisi dovoljni da zaštite društvo od zloupotrebe javnog prostora. Ako na bilbordima mogu stajati poruke koje bez sudskog i istorijskog utemeljenja optužuju jednu političku i istorijsku ličnost za zločine, a istovremeno niko ne zna ko stoji iza kampanje, onda problem nije samo u jednom oglasu ili jednom grafitu.
Problem je dublji i odnosi se na način na koji institucije štite javni interes, kako reagiraju na provokacije i da li imaju kapacitet da spriječe eskalaciju tenzija prije nego što incidenti prerastu u ozbiljnije narušavanje sigurnosti i međunacionalnih odnosa.
U Istočnom Sarajevu, kao i u mnogim drugim sredinama u Bosni i Hercegovini, javni prostor već odavno nije neutralan. On je postao mjesto na kojem se vodi borba za interpretaciju prošlosti, za simboličku dominaciju i za politički utjecaj. Zato i natpisi poput “genocidaši” ili sporni bilbordi s optužbama protiv Alije Izetbegovića nisu izolovani incidenti, nego dio šireg obrasca u kojem se sjećanje na rat koristi kao sredstvo dnevne politike.
Dok god takvi sadržaji prolaze bez jasnog institucionalnog odgovora, javnost će s pravom imati osjećaj da su podjele snažnije od zakona, a provokacije glasnije od odgovornosti.
