U bosanskohercegovačkom političkom životu vijest da se Dragan Čović, dugogodišnji lider HDZ-a BiH, povlači iz aktivne politike, predstavlja značajan preokret. Nakon gotovo dvije decenije apsolutne dominacije na političkoj sceni, Čović je najavio odlazak u političku mirovinu. Iako je više puta govorio o svom povlačenju, sada je to učinio eksplicitnije, ističući da se više neće kandidovati za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Budući da će po isteku mandata imati 74 godine, ova odluka se tumači kao konačni završetak njegove političke karijere.
Tokom svih ovih godina Čović je sebe predstavljao kao legalistu, ali praksa je često pokazivala da se njegovo poštovanje prema zakonima i presudama odnosilo samo na one odluke koje nisu pogađale njegovu politiku ili lične interese.
Jedna od konstanti u njegovom djelovanju bilo je insistiranje na konceptu „legitimnog predstavljanja Hrvata“, što je često pratio politikom blokada i usporavanja evropskih integracija Bosne i Hercegovine. Uz to, nerijetko je veličao nasljeđe tzv. Herceg-Bosne, paradržavne tvorevine iz ratnih 90-ih, predstavljajući je kao političku i historijsku vrijednost.
Čović je otišao i korak dalje, tvrdeći da su institucije Herceg-Bosne ugrađene u sistem Bosne i Hercegovine kroz Dejtonski mirovni sporazum. Takvo stajalište izaziva oštre reakcije jer je poznato da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) 2013. pravosnažno osudio šestoricu najviših čelnika Herceg-Bosne zbog učešća u zajedničkom zločinačkom pothvatu usmjerenom na progon bošnjačkog stanovništva.
Osuđeni su:
-
Jadranko Prlić – 25 godina zatvora
-
Bruno Stojić – 20 godina
-
Slobodan Praljak – 20 godina
-
Milivoj Petković – 20 godina
-
Valentin Ćorić – 16 godina
-
Berislav Pušić – 10 godina
Ukupna kazna za njih šest iznosila je čak 111 godina zatvora. Uprkos tome, Čović je nastavio braniti Herceg-Bosnu, nazivajući svako osporavanje njenog nasljeđa „blaćenjem historije hrvatskog naroda“.
Njegova politička ostavština je višeslojna i duboko kontroverzna. Posebno se ističe projekat „Groblja mira na Bilama“ kod Mostara, koji je finansiran novcem iz Hrvatske i donacija iz inostranstva. U tom memorijalnom kompleksu sahranjeni su pripadnici ustaških formacija iz Drugog svjetskog rata, što je izazvalo oštre reakcije antifašističkih organizacija u BiH. One upozoravaju da je riječ o pokušaju revizionizma i rehabilitacije poraženih ideologija iz 1945. godine.
Na taj način, Čović je, prema kritičarima, nastojao provesti ideju „povijesnog pomirenja partizana i ustaša“, koju je svojevremeno zagovarao Franjo Tuđman. Ipak, praksa pokazuje da je ova ideja doživjela potpuni neuspjeh, jer je umjesto pomirenja donijela nove podjele i prijepore.
Jedna od ključnih karakteristika Čovićevog političkog puta jeste njegova transformacija. Od Jugoslavena, ateiste i direktora vojnog giganta „Soko“ Mostar, postao je najistaknutiji politički predstavnik bosanskohercegovačkih Hrvata i deklarirani katolik. Takav nagli zaokret mnogi tumače kao oblik političkog konvertitstva – pojave česte u siromašnim i autoritarnim društvima, gdje se mijenjaju ideološki stavovi radi ličnih koristi.
Kada se sumiraju rezultati njegove vladavine, brojke su zabrinjavajuće. Prema podacima Katoličke crkve u BiH, u periodu od 2003. do 2018. godine zemlju je napustilo skoro 76.000 Hrvata, dok je ukupan pad katoličke populacije u BiH u zadnjih 20 godina dostigao više od 120.000 ljudi. Broj katolika je s ratnih 760.000 pao na svega oko 345.000 do 2021. godine. Ove brojke svjedoče o masovnom iseljavanju koje se intenziviralo upravo za vrijeme Čovićeve dominacije.
Tome je doprinijela i ekonomska politika. Industrijski giganti poput „Sokola“ i „Aluminija“, koji su nekada zapošljavali hiljade ljudi, doživjeli su potpuni kolaps. Privatizacija je vođena pod sumnjivim okolnostima, a veliki broj afera pratio je Čovića tokom njegove karijere. Među najpoznatijima su:
-
Afera „Soko“ – optužbe za zloupotrebe imovine i pogodovanje prilikom privatizacije, završena oslobađajućom presudom.
-
Afera „Lijanovići“ – osuđen na pet godina zatvora zbog finansijskih pogodnosti, no kasnije oslobođen zbog proceduralnih razloga.
-
Afera „Stanovi iz budžeta“ – zloupotreba više miliona KM za stambeno zbrinjavanje zvaničnika, također okončana oslobađanjem.
-
Afera „Eronet“ – sumnjive finansijske transakcije povezane s telekomunikacijama, koje su završile oslobađajućim presudama.
Unatoč brojnim optužbama i sudskim procesima, nijedna presuda protiv Čovića nije ostala pravosnažna, što dodatno podstiče percepciju da su politička moć i veze unutar sistema štitile njega i njegove saradnike.
Njegova politička karijera bila je obilježena i nizom funkcija: bio je federalni ministar finansija, vršilac dužnosti premijera Federacije, dva puta član Predsjedništva BiH, dugogodišnji lider HDZ-a BiH, delegat u Domu naroda, te predsjednik Hrvatskog narodnog sabora.
Međutim, iza svega toga ostaje slika zemlje iz koje ljudi masovno odlaze, u kojoj su ugašeni nekadašnji ekonomski stubovi i gdje se, umjesto okretanja budućnosti, često veličaju simboli prošlosti.
U konačnici, iako se njegov odlazak iz politike čini kao kraj jedne ere, trag koji ostavlja Dragan Čović više liči na niz propuštenih prilika nego na uspješnu političku ostavštinu. Činjenica da su brojni projekti pod njegovim patronatom rezultirali iseljavanjem, ekonomski slabom Hercegovinom i dubokim društvenim podjelama, dovela je do zaključka da se po njemu ništa neće zvati.
