Ovo dirljivo pismo majke na samrti dirnulo je mnoge ljude u Bosni i Hercegovini, ali ne i njenog sina kojem je bilo upućeno. Pismo otkriva bol i razočaranje koje je majka osjećala zbog udaljenosti i nezainteresovanosti svog sina.
Pismo u cijelosti:
“Sine znam da nemaš vremena da me obiđeš, da pitaš kako sam, da nazoveš ili se javiš na moj poziv. Znam kako je to kad si zauzet, umoran, pod stresom. Oh znam ja to dobro. Ipak sam te rodila i odgojila, a to je kažu najveći posao na ovom svijetu. Posao jedne majke. Izgleda da nisam uspjela u tom poslu.
Nisam bila dobra majka i zato te ne krivim što si ti takav kakav jesi, ne bih mogla da napišem da si loš sin nikad. Nikad te ne bih mogla okriviti za tvoje greške i propuste, ali evo valjda sama sebi moram da kažem kako sam loša majka. Da sam bila bolja majka možda bi me posjetio nekad dok ležim ovdje u bolnici na intenzivnoj njezi, kažu da mi je bolje ali znam ja dobro da odavde neću izaći živa i prije nego odem sa ovog svijeta voljela bih da vidim ono najvrednije što sam ovom svijetu ostavila – tebe.
Ali tebe nema. Moram sad sama sa sobom da vodim ovu bitku, borbu i da sama čekam smrt. Istina, obilaze me mnogi, moja sestra, tvoj otac, komšinice, ali ti me nisi nijednom posjetio. Ti si moja ljubav i tvoja djeca, međutim, nemaš vremena, daleko si, put košta puno, ti zovneš svog oca da pitaš kako sam, a zapravo zoveš da pitaš jesam li?
Jesam li umrla već jednom, jesam li preživjela noć, jesam li konačno otišla i kad je sahrana tvoje majke. Kupićeš divan spomenik u to sam uvjerena i lijepo cvijeće, odabraćeš crno odijelo skrojeno po mjeri negdje u Francuskoj gdje živiš kao pravi čovjek sa svojom ženom i troje djece koje nikad nisi naučio nijednu riječ našeg jezika, oni se neće ni pojaviti na sahrani žene koju su vidjeli samo nekoliko puta u životu. S njima nikad nisam mogla da pričam, ne znam francuski, a ni engleski.
Presjekao si komunikaciju sa svojim genima, zemljom i nasljedstvom kad si otišao da radiš u Francusku. Zaboravio si na zemlju napaćenu ratom, siromaštvom i nikad se više nisi vratio. Pametno si to odlučio, ali ipak nisi morao da sve mostove zapališ iza sebe… Ali eto opet krivim sebe jer sam ti rekla nakon što si diplomirao da ideš i ne vraćaš se. Opet sam ja kriva za tvoje postupke, ponašanje i odgoj, a i jesam. Kažu da se sve ponese iz kuće, a ti si iz svoje kuće ponio jedan kofer i moju sliku u njemu.
To sam za tebe na kraju – slika. Slika u novčaniku, koferu, ramu, a uskoro slika i na lijepom ledenom mramoru koju ćeš gledati dok me zatrpava zemlja, a preko nje gomila cvijeća koja meni više ništa ne znači, biću pod zemljom, ne vidim cvijeće, ne miriše mi, ne dodirujem nježne latice bijelih ruža a crvi mi izlaze kroz lobanju, oči i meso. Raspadam se već dok sam živa, neće dugo trebati da crvi krenu iz mog mesa, gnoj, smrad i raspadanje do kostiju, a onda u prah.
Kad si se rodio boljelo me kao nikad u životu, imao si više od 4 kilograma i tada nije bilo carskog reza, morala sam da te rodim skoro bez ikakvih lijekova, ta bol je cijena da dobijem tebe i za mene je bila mala, jedina briga si mi bio ti. Čak i kad je doktor morao da mi makazama rasiječe dio donjeg trbuha i kad sam toliko krvarila da sam izgubila svijest kad si izašao iz moje utrobe, zadnje čega sam se sjećala bilo je da plačeš i mogla sam mirno da umrem. Nisam tad umrla, ali evo umirem 36 godina nakon tvog rođenja i sad plačem ja, a ne ti. Ti ćeš plakati na mojoj sahrani, sjetićeš se nečega što smo radili kad si bio dječak i rasplakaćeš se, atmosfera je na sahrani jednostavno takva i ipak si čovjek od krvi i mesa.
Pitam se šta ćeš pomisliti kad baciš prvu lopatu zemlje, a ona udari od moj kovčeg? Hoćeš li se sjetiti palačinaka koje si uvijek volio samo sa eurokremom, nikad sa džemom ili šećerom, i koje sam ti pekla svaki četvrtak? Hoćeš li se sjetiti koliko puta sam ti pomagala oko sastava za osnovnu školu, mijenjala ti zavoje i obloge kad si bio bolestan, išla po tebe nakon treninga, sakrivala novac od tvog oca da poklonim tebi, čekala te sa kafom ili čajem kad se vratiš iz izlaska…?
Ne znam čega ćeš se sjetiti i po čemu ćeš me pamtiti, ali ja tebe sine pamtim samo po dobrim stvarima jer dijete se voli kakvo god bilo. Ti si moje dijete i sve tvoje greške su moja greška. Nikad ne bih mogla da kažem ni pomislim da je tvoje rođenje bilo greška iako sam čula kako sestre komentarišu da si nikakav čovjek, loš sin, đubre… Ti za mene nisi bio greška. Ti si za mene bio jednostavno nešto što se podrazumijevalo.
Kao milion drugih stvari u životu koje sam uradila jer se podrazumijevaju. Udala sam se za tvog oca jer je bio jedan od najljepših i najboljih udvarača koje sam imala, bio je red da se udam i to sam obavila. Naravno voljela sam tvog oca, on je bio veliki radnik, čovjek iz dobre familije, nikad nije na mene ruku digao ni povisio glas, a bilo je svega kao i u svakom braku, a kad sam sklopila brak logično je bilo da rodim i dijete. Nisam mislila uopšte o tome da li želim dijete ili ne. Nikad nismo pričali o toj temi.
O tim temama se nikad ne priča, kad su ljudi nakon godinu dana vidjeli da nemam bebu počela su pitanja, savjeti, recepti. Tad sam sela sa svojim mužem i prvi put nakon tri godine našeg poznanstva i godine dana braka popričala o djeci. On me posmatrao i rekao da sama odlučim. Njemu je dobro i ovako. Bila sam prepuštena sama sebi.
Oboje smo bili zdravi, ali djeteta nije bilo, a onda iznenada jednog dana sam shvatila da sam trudna. Da nosim tebe. Dijete. Svoju krv. I zaista smo te voljeli. Iako smo živjeli skromno u radničkoj klasi imao si sve što i tvoji prijatelji, završio si fakultet, našao djevojku, posao, odrastao, ali kad si bio dijete bio si samo moj.
Nema broja noći kad sam ustajala do tvog krevetića i dizala te do svojih grudi, nisam znala da imam toliko snage, da imam toliko života sve dok ti nisi došao u moj život. Koliko god da sam umorna bila uvijek bih za tebe našla snage da ustanem, uzmem te u ruke i nosim na prsima dok iz mene teče mlijeko, hrana, život koji si crpio iz mene je samo rastao kao i ti.
Majke mogu sve. Bio si dobra beba. Dobar dječak kao i svi dječaci znao si praviti probleme. Krao si žvake kao mali, a ja sam onda išla da platim, pao si iz matematike pa sam s tobom učila do kasno i uzela ti časove matematike, vodila te zubaru i čekala te, čekala da završiš sa treningom, večerom da operem tanjire, sa izlaskom da vidim jesi li čitav i zdrav, čekala rezultate tvog školovanja, polaganja, diplome, čekala sam i dok si bio u vojsci, pa na ratištu, čekala da čujem kad si se zaposlio, oženio, čekala prve slike svoje unučadi, ali sad sam umorna od čekanja.
Znaš zašto? Jer sad čekam smrt. Sad čekam kraj. I nema ništa gore nego kad čekaš. Kada osjećaš da te napušta snaga. Snaga koju su potrošila tvoja djeca. Ti si me potrošio sine, sad sam prazna ljuštura i mogu ti samo reći koliko mi je žao što ti nisam bila bolja majka. Majka koja bi ostavila veći trag na tebi. Žao mi je što nisi pronašao vremena za mene, ali valjda je tako moralo biti. Volim te sine moj.
Tvoja mama.”
