Američki rat protiv Irana već košta desetke milijardi dolara, a političke posljedice tek dolaze
Rat koji su Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli krajem februara ove godine protiv Irana prerastao je u jedan od najskupljih vojnih poduhvata savremene američke administracije. Prema najnovijim podacima Pentagona, koje je Središnje zapovjedništvo SAD-a (CENTCOM) dostavilo Kongresu, ukupni troškovi do 16. oktobra dosegnuli su 47,1 milijardu dolara.
Riječ je o iznosu koji ne pokazuje samo razmjere vojnog angažmana, nego i sve veći pritisak koji takav sukob stvara na američki budžet, političku scenu i međunarodne odnose.
Ova cifra nije statična. Naprotiv, ona raste iz mjeseca u mjesec, jer se američka vojska suočava s potrebom da nadoknadi potrošenu municiju, popravi oštećenu opremu i održi prisustvo na više tačaka Bliskog istoka. Samo od početka septembra, prema podacima koje je objavio Pentagon, vojni izdaci porasli su za dodatnih 3,5 milijardi dolara.
Tada se ukupna cijena rata procjenjivala na 43,6 milijardi, što pokazuje da operacije ne samo da traju, nego i postaju sve skuplje kako vrijeme prolazi.
Najveći dio novca odlazi na zamjenu potrošenog naoružanja, posebno naprednih odbrambenih projektila. Pentagon procjenjuje da je samo za obnovu zaliha municije potrebno oko 29 milijardi dolara, što je više od polovine ukupnih dosadašnjih troškova. Posebno skupi su presretači za sisteme Patriot i THAAD, koji se koriste za obaranje neprijateljskih projektila i dronova.
Jedan takav projektil košta nekoliko miliona dolara, pa nije teško razumjeti zašto je ovaj segment postao finansijski najteži dio rata.
Pored municije, značajan dio troškova odnosi se i na samu izvedbu vojnih operacija, koje su prema procjeni Pentagona koštale oko 11,9 milijardi dolara. Dodatnih šest milijardi otpada na izgubljenu vojnu opremu. Zajedno, ove stavke čine osnovu ukupnog finansijskog tereta koji američka administracija pokušava opravdati pred Kongresom i javnošću. U takvom okviru, rat više nije samo sigurnosno, nego i duboko fiskalno pitanje.
Na teret američkog budžeta nadovezuje se i politička borba u Washingtonu. Predsjednik Donald Tramp, iako je na početku tvrdio da će vojna operacija trajati svega nekoliko sedmica, danas ne isključuje nove napade na Iran. Uz to, šalje dodatne trupe i vojnu opremu na Bliski istok, dok rat ulazi u deveti mjesec.
Takva strategija izaziva sve veće nezadovoljstvo, posebno među demokratama, koji smatraju da je SAD uvučen u sukob bez jasnog plana i bez izlazne strategije.
Čelnik demokratske manjine u Senatu Čak Šumer oštro je kritikovao Bijelu kuću, poručivši da je predsjednik zemlje uveo Sjedinjene Američke Države u rat bez potrebnih ovlaštenja i bez jasne vizije kako ga završiti. Njegove riječi odražavaju širi stav opozicije, koja već mjesecima pokušava progurati zakonske prijedloge za ograničavanje ili prekid američkih vojnih operacija. Ipak, republikanci, koji kontrolišu Kongres, do sada nisu dozvolili da takve inicijative dobiju potrebnu podršku.
Rat protiv Irana u međuvremenu je postao jedna od ključnih tema američke unutrašnje politike. Prema istraživanju AP-NORC-a, većina birača smatra da bi Kongres kao jedan od prioriteta trebao imati okončanje sukoba. To govori da rat više nije udaljena vojna operacija koju prosječni glasač posmatra sa strane, nego tema koja direktno utiče na percepciju predsjednika, njegovu administraciju i šanse republikanaca na izborima.
Ekonomske posljedice, posebno rast cijena energenata, dodatno pojačavaju nezadovoljstvo javnosti.
Trampova administracija pritom ne traži samo sredstva za rat, već i rekordan vojni budžet. Bijela kuća od Kongresa traži odobrenje plana vrijednog čak 1,5 biliona dolara, što je historijski visok iznos i dodatno podgrijava političke rasprave. Uz to, traži se i poseban paket od 95 milijardi dolara za finansiranje rata s Iranom i drugih prioriteta.
U trenutku kada veliki dio javnosti pokazuje umor od sukoba, ovakvi zahtjevi nailaze na snažan otpor i otvaraju pitanje održivosti američke strategije.
Važno je napomenuti da najnovija procjena Pentagona ne obuhvata svu štetu nastalu tokom iranskih napada. Iran je tokom sukoba gađao američke položaje balističkim projektilima i dronovima, a izvještaj glavnog inspektora Pentagona pokazao je da su napadi oštetili ili uništili stotine objekata u američkim bazama širom regiona. Pogođene su baze u Kuvajtu, Bahreinu, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Saudijskoj Arabiji, Iraku, Omanu i Jordanu.
Budući da ta šteta nije uračunata u dosadašnju procjenu, stvarni trošak sukoba mogao bi biti znatno veći od 47,1 milijarde dolara.
Rat je ostavio posljedice i na ljudske živote. Prema službenim podacima, od početka sukoba poginuo je 21 pripadnik američke vojske, dok je 865 ranjeno. Među poginulima su i vojnici čija smrt nije direktno povezana s borbenim djelovanjem, ali 18 njih stradalo je u incidentima koji su neposredno povezani s operacijama: tokom iranskih napada, padova borbenih aviona ili pokušaja neutralizacije neprijateljskih dronova.
Ti podaci podsjećaju da se iza brojki kriju i ljudski gubici, često potisnuti u javnim debatama o budžetima i strategijama.
Dok Tramp govori o mogućem dogovoru s Teheranom ili o novim napadima kojima bi, kako je rekao, Iran mogao biti „dokrajčen“, američka vojska nastavlja jačati prisustvo u regiji. Na Bliski istok upućen je i treći nosač aviona, zajedno s nekoliko hiljada dodatnih vojnika. Istovremeno, administracija je smanjila broj zaposlenih u pojedinim ambasadama nakon obavještajnih upozorenja da Iran pojačava aktivnosti usmjerene protiv američkog osoblja.
Takvi potezi pokazuju da Washington ne računa samo na diplomaciju, već i na dugotrajno vojno upravljanje krizom.
Cijeli razvoj događaja otvara pitanje koliko još američka javnost može tolerisati rat koji nema jasnu vremensku granicu, a ima sve veći finansijski i politički teret. Dok Pentagon sabira troškove, Kongres raspravlja o budžetu, a birači razmišljaju o izborima, sukob s Iranom prerasta u širi test američke moći, odlučnosti i unutrašnje stabilnosti.
U tom smislu, ovo više nije samo vojna operacija na Bliskom istoku, nego i ozbiljan politički problem koji bi mogao imati dugoročne posljedice za cijelu američku administraciju.
