Jovo Bakić na čelu poslaničke grupe: profesor sociologije, oštri kritičar vlasti i novo lice političke borbe u Srbiji
Ime Jove Bakića godinama izaziva burne reakcije u srbijanskoj javnosti, a posebno među onima koji pomno prate političke rasplete nakon pada dugogodišnje vlasti Aleksandra Vučića. Od profesora sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu do jednog od najprepoznatljivijih glasova opozicionog i kritičkog diskursa, Bakić je izgradio profil intelektualca koji rijetko koristi ublažene formule. Upravo zato mnogi su očekivali da bi nakon izbora mogao dobiti važnu izvršnu funkciju, pa se njegovo ime čak spominjalo i u kontekstu budućeg ministra unutrašnjih poslova. Međutim, umjesto ministarske fotelje, odlučeno je da predvodi poslaničku grupu Studentske liste u Narodnoj skupštini Srbije.
Takav izbor nije iznenadio one koji godinama prate njegov javni rad. Bakić je poznat po tome što političke protivnike ne opisuje diplomatskim rječnikom, nego izrazima koji često odjeknu u medijima i na društvenim mrežama. Njegove izjave o raspadanju režima, „dinstanju“, „prženju“ i „flambiranju“ Vučićeve vlasti postale su gotovo dio političkog folklora, a novinari ga nerijetko pitaju šta slijedi nakon tih metafora. Ipak, iza te retoričke oštrine stoji ozbiljan akademski autoritet, što njegovom političkom djelovanju daje dodatnu težinu i stvara zanimljiv spoj naučnika i aktivnog političkog aktera.
Za mnoge pristalice Studentske liste upravo je Bakićeva beskompromisnost razlog zbog kojeg je doživljen kao idealan izbor za šefa poslaničke grupe. U parlamentu ga, kako se očekuje, čeka sučeljavanje s iskusnim kadrovima Srpske napredne stranke, političkim veteranima naviklim na višegodišnju dominaciju u skupštinskim klupama. U takvom okruženju, smatraju analitičari, nije presudna samo govornička vještina, nego i spremnost da se izdrže pritisci, provokacije i pokušaji delegitimiranja opozicije. Upravo u tome mnogi vide Bakićevu prednost: on ne ulazi u političku arenu kao klasični stranački aparatčik, nego kao čovjek koji godinama kritikuje autoritarne obrasce, nacionalizam i zloupotrebu institucija.
Njegov javni uspon nije nastao preko noći. Šira javnost ga je prvi put ozbiljnije zapazila još 2012. godine, kada je gostovao u emisiji „Nije srpski ćutati“, u razgovoru s tadašnjim liderom SNS-a Tomislavom Nikolićem. Taj susret ostao je upamćen po Bakićevom pitanju o tome na kojem je smjeru Nikolić stekao master titulu, na šta Nikolić nije dao uvjerljiv odgovor. Bio je to trenutak koji je simbolično pokazao Bakićevu spremnost da se suprotstavi političkoj moći bez ustručavanja, čak i kada je sagovornik na vrhu državne hijerarhije. Od tada je njegovo ime postalo sinonim za one koji u javnom prostoru ne pristaju na političku uljudnost po svaku cijenu, nego insistiraju na postavljanju neugodnih, ali relevantnih pitanja.

Rođen je 23. marta 1970. godine u Beogradu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu diplomirao je 1996. godine, magistrirao 2002, a doktorirao 2009. godine. Njegova naučna interesovanja obuhvataju sociologiju politike, nacionalizam, istoriju Jugoslavije i političke ideologije, a posebno je poznat po istraživanjima ekstremne desnice. U fokusu njegovih analiza nalaze se i veze između fudbalskih huligana, nasilnih identitetskih politika i autoritarnog modela vlasti. Akademsku reputaciju gradio je i van Srbije, kao gostujući istraživač na Oksfordu, Univerzitetu u Helsinkiju, Univerzitetu Masačusets u Amherstu i Karlovom univerzitetu u Pragu, što dodatno govori o širini njegovog profesionalnog opusa.
Bakić je u javnosti ostao poznat i po svojim stavovima o ulozi crkve u društvu. Njegova kritika Srpske pravoslavne crkve često je izazivala burne reakcije, naročito među konzervativnim krugovima. Kada je patrijarha Porfirija tokom jednog govora na studentskim protestima nazvao „Profitijem“, taj komentar je odmah odjeknuo kao provokacija, ali i kao politička poruka o tome kako Bakić vidi odnos crkve i vlasti. Kasnije je otišao još dalje, dotičući se i istorijskih figura poput vladike Nikolaja Velimirovića, kojeg je problematizirao u kontekstu nacionalističke simbolike i političke instrumentalizacije religije. Upravo zbog takvih nastupa mnogi ga vide kao intelektualca koji ne štedi ni najosjetljivije teme u srpskom društvu.
Njegov odnos prema pitanjima istorijskog sjećanja posebno je važan za razumijevanje političkog profila koji sada ulazi u parlamentarnu fazu. Bakić je još 2009. godine jasno rekao da Srbija ima obavezu da genocid u Srebrenici nazove pravim imenom. U njegovoj interpretaciji, riječ je o moralnoj i materijalnoj obavezi prema žrtvama i o potrebi da se pruži ruka pomirenja Bošnjacima. Takav stav u Srbiji i dalje izaziva otpor dijela javnosti, ali istovremeno potvrđuje da Bakić ne zazire od tema koje su za mnoge političare nedodirljive. U regionalnom kontekstu, upravo su ovakve izjave razlog zbog kojeg ga u Bosni i Hercegovini i šire na Balkanu posmatraju kao političara koji je spreman otvoreno govoriti o zločinima počinjenim u ime naroda i države.
Ni pitanje Kosova i Metohije nije ostalo izvan njegovih stavova, a oni su se znatno razlikovali od zvanične politike SNS-a. Bakić je jednom prilikom rekao da je ranije smatrao da Srbija može bez Kosova i Metohije, što je izjava koja pokazuje koliko je njegov politički okvir spreman da napusti rigidne nacionalne dogme. U Srbiji, gdje je kosovsko pitanje već decenijama jedan od najosjetljivijih političkih simbola, takav stav otvara prostor za raspravu, ali i za kritiku. Ipak, upravo kroz takve istupe Bakić je stekao reputaciju čovjeka koji ne govori ono što je popularno, nego ono što smatra intelektualno i moralno utemeljenim.
Posebnu pažnju javnosti privukla je i činjenica da njegovo imenovanje na čelo poslaničke grupe dio provladinih medija doživljava kao svojevrsnu prijetnju, pa i „crvenu krpu“. Dok ga jedni vide kao glas razuma i otpora, drugi ga predstavljaju kao osobu čije su izjave previše radikalne za institucije parlamentarne demokratije. Međutim, upravo ta polarizacija govori koliko je Bakić postao važan simbol nove političke energije u Srbiji. Na jednoj strani stoji akademik i sociolog s međunarodnim iskustvom, a na drugoj političar koji koristi jezik protesta, ironije i oštre društvene kritike. To ga čini neobičnom pojavom u političkom pejzažu koji je godinama bio obilježen jednoličnošću i poslušnošću.
U vremenu kada se nova parlamentarna većina pokušava profilisati kao alternativa starim obrascima upravljanja, izbor Jove Bakića za šefa poslaničke grupe ima i simboličku i praktičnu dimenziju. Simbolički, on predstavlja raskid s klasičnim političkim kadrovima; praktično, on je osoba koja može voditi oštre skupštinske rasprave i artikulisati stavove dijela javnosti koja traži promjene. Njegova politička biografija pokazuje spoj akademske analitičnosti i javnog aktivizma, a upravo taj spoj ga čini jednom od najintrigantnijih figura srpske politike u ovom trenutku. Bez obzira na to kako će se razvijati parlamentarni odnosi, jedno je sigurno: Jovo Bakić neće biti tihi akter nove skupštinske scene.













