Hadži Mehdija Zukorlić prisjeća se trenutka kada je saznao da mu je sin preminuo, ističući da je to iskustvo nešto što nikada neće moći zaboraviti. U sjećanjima mu je ostalo jasno da je vidio svog sina Muhameda samo četiri i po sata prije njegovog tragičnog kraja. Zukorlić objašnjava da je tog dana njegov sin došao ranije nego obično, jer je morao otići na univerzitet na predavanja. Na pitanje zašto je došao tako rano, Muhamed je odgovorio da nije imao vremena za doručak, već je samo želio da posjeti svoje roditelje. Bio je prisutan tek nekoliko minuta, a prije nego je otišao, majka ga je nježno zagrli, pomilovala i poljubila – gestu koju obično nije činila. Samo nekoliko sati kasnije, Zukorlić je saznao za tragediju.
Zukorlić opisuje dramatičan trenutak kada je čuo užasnu vijest. Muhamedova supruga bila je ta koja je prva donijela vijest, vrišteći u bolu. Zukorlić je odmah primijetio njenu reakciju, a ona mu je rekla da je Muhamed bio u hitnoj pomoći, uz vriske i suze, govoreći da je njen muž bio zabrinut zbog stanja svoga oca. On je tada pomislio na najgore – da je riječ o atentatu. Međutim, kad je gledao kroz prozor, primijetio je da dolaze dva ljekara. Donijeli su EKG uređaj, lijekove i injekcije. Otvorivši vrata, jedan od ljekara mu je saopštio tragičnu vijest – Muftija Zukorlić je preminuo.
Kroz razgovor s ljekarima, Zukorlić je saznao da je uzrok smrti bio srčani udar koji je njegov sin doživio na univerzitetu. Iako su mu nudili lijekove i injekcije, Zukorlić i njegova žena nisu željeli prihvatiti nikakvu medicinsku pomoć, jer su bili u šoku i nevjerici. Zukorlić je istaknuo da je imao normalan krvni tlak, dok je njegovoj supruzi Nurki tlak bio vrlo visok, a on nije mogao suzdržati suze. Unatoč tome, njegova supruga nije pustila nijednu suzu. On je ispričao kako je osjećao da su njegove emocije išle prema glavi, dok je njegovoj ženi srce bilo opterećeno velikim gubicima.
Ova priča odražava duboku tugu i emocionalnu traumu koju je obitelj Zukorlić doživjela nakon smrti njihovog voljenog sina. Iako je bio svjestan težine trenutka, Zukorlić je zahvalio Allahu što nije bio u pravu u svojim strahovima o mogućem atentatu. U tim trenucima, ustrajavajući u svojoj vjeri i smirenosti, pokušao je suočiti se s gubitkom na način koji bi pomogao njemu i njegovoj obitelji da prebrode ovu tragediju.
Hadži Mehdija Zukorlić u svojim sjećanjima nije mogao da ne naglasi koliko je taj trenutak bio težak za cijelu obitelj, ali i za njega osobno. Smireni šok koji je uslijedio nakon što je saznao za smrt sina ostavio je dubok trag. U mnogim razgovorima, on često spominje kako je u tom trenutku bio potpuno paraliziran, nesposoban da se suoči sa stvarnošću. Iako su ga ljekari pokušavali smiriti i ponuditi medicinsku pomoć, Zukorlić je znao da nije bila riječ o fizičkom problemu koji bi mogao riješiti bilo koji lijek, već o emocionalnoj boli koja je bila neizdrživa. Bez obzira na to što su svi u obitelji osjećali duboku tugu, on je shvatio da je najvažniji trenutni zadatak – podržati svoju ženu, koja je bila u još većoj panici. Iako je njeno tijelo bilo pod velikim stresom, Zukorlić je govorio o tome kako su uzeli trenutak da se smire i međusobno podrže, jer su oboje bili svjesni da je pred njima najteži mogući trenutak.
Zukorlić se prisjeća i onog trenutka kada je poželio sve to negirati, osjetio je želju da se vrati nekoliko sati unatrag, kad je sve bilo u redu, kada su Muhamed i njegova supruga došli, kad su razgovarali i razmjenjivali riječi ljubavi i pažnje. Ta idealizirana slika u njegovim mislima samo je pojačavala osjećaj gubitka i tuge koji je došao sa smrću njegovog sina. Te misli su bile još snažnije jer su Zukorlići prije samo nekoliko sati imali priliku zagriliti sina i poželjeti mu sreću na njegovom putu. Hadži Mehdija često spominje da je to bila nepravedna sudbina, osjećao je da život njegovog sina nije zasluživao da bude okončan tako naglo i tragično.
Nadalje, Mehdija Zukorlić ističe kako su mu najteži trenuci, nakon što su saznali za smrt, bili upravo oni u kojima je morao obavijestiti rodbinu i prijatelje. Za njega je to bila bolna dužnost, jer je znao da će mnogi ljudi, od kojih su mnogi voljeli njegovog sina, biti pogođeni istim gubitkom. U trenutku tuge i šoka, bio je svjestan da je morao biti snaga za svoju obitelj, da je morao pružiti podršku i ljubav čak i kada je osjećao da se cijeli njegov svijet ruši. Dok je razgovarao s rodbinom i prijateljima, Zukorlić je govorio s posebnim poštovanjem prema svom sinu, prisjećajući se svih njegovih pozitivnih osobina i onoga što je postigao u životu. Iako je gubitak bio neizmjeran, želio je zadržati sjećanje na svog sina u najljepšim trenucima, onima koje je podijelio sa svojom obitelji i bliskim ljudima.
Dok su se kroz tih nekoliko dana obitelji Zukorlić smirivali i suočavali s gubitkom, osjećali su da njihova vjera u Boga nije mogla biti poljuljana. Iako su osjećali tugu i bol, vjerovali su da je to bila volja Allaha i da su dužni nastaviti živjeti, uzimajući snagu iz svoje vjere. Hadži Mehdija Zukorlić često ponavlja da je najvažnija stvar u životu kako se nositi s tugom i gubitkom, kako se osloniti na svoju vjeru i obitelj. On smatra da je smrt prirodni dio života, ali da ne znači da ljudi moraju biti slomljeni zbog nje. Vjera je bila ono što je Zukorliću omogućilo da opstane, da se nosi s tjeskobom, da prepozna važnost obiteljskih veza u teškim trenucima i da nastavi svojim putem, s ljubavlju prema svom preminulom sinu.
Ova tragedija također je obitelji dala uvid u pravu vrijednost života i koliko je važno svaki trenutak iskoristiti s onima koje volimo. Hadži Mehdija Zukorlić naglašava koliko je važno ljubavlju i pažnjom okruživati obitelj i prijatelje, jer život može biti prepun nepredvidljivih i tragičnih događaja. Iako je gubitak nezamjenjiv, on se nada da će ljudi iz njegovih iskustava naučiti cijeniti i živjeti svaki trenutak u miru i ljubavi prema onima s kojima dijele svoj život. S ovom porukom, Zukorlići su nastavili dalje, sjećajući se svog sina i poštujući sve ono što je on dao svijetu, ostavljajući naslijeđe i primjer da, čak i u najmračnijim trenucima, postoji snaga za nastavak života.
