Kada sam tek počela da klanjam, bila sam ponekad nemarna prema namazu. Jednog dana, dok je vrijeme ikindije isticalo, našla sam se u polusnu, uvjerena da još ima dovoljno vremena za još malo odspavanja. Međutim, kad je ostalo svega deset minuta do namaza, shvatila sam da moram brzo ustati i obaviti obred.
Tada me obuzeo osjećaj tjeskobe i bespomoćnosti kao nikada prije. Osjećala sam se kao da sam izgubila kontrolu nad sobom, kao da tonem u tamu. Pokušavala sam govoriti, ali glas mi nije izlazio, a osjećala sam se kao da sam potpuno sama, zarobljena u mraku, bez ijednog pokreta. U tom trenutku, uvjerena sam da sam umrla i da je sve gotovo, da sam sada u kaburu, bez šanse za ikakvo dobro djelo ili pokajanje.
Plakala sam od straha i očaja, osjećajući se napušteno i izgubljeno. Bila sam sama sa svojim djelima, koja su mi sada bila jedina svjetlost u tom mraku. Ali onda sam se iznenada probudila i shvatila da je to bio samo san. Bio je to Allahov način da mi pokaže koliko je važno ne zapostavljati ibadet, koliko je važno posvetiti se Njemu dok još imamo priliku.
Svaki trenutak proveden u nemaru prema vjeri može nas dovesti do takvog osjećaja bespomoćnosti i kajanja. Trebamo biti zahvalni za svaki trenutak koji imamo da se pokajemo i ispravimo svoje postupke prije nego što bude prekasno. Jer, na kraju, šta nam više treba osim zadovoljstva našeg Gospodara?
Taj san me duboko potresao i natjerao na duboki introspekciju. Shvatila sam koliko je važno ne uzimati zdravo za gotovo svaki trenutak koji imamo da se približimo Allahu, da obavimo svoje obaveze prema Njemu i da činimo dobra djela. Svaki namaz, svaki post, svaki čin milosrđa prema drugima, to su dragocjeni trenuci koji grade našu duhovnost i pripremaju nas za ono što dolazi nakon ovog života.
Nakon tog sna, osjećala sam se odlučnije nego ikad da svoju vjeru učinim prioritetom u svom životu. Više nisam željela gubiti dragocjeno vrijeme na prolazne stvari koje neće imati nikakav značaj u vječnosti. Umjesto toga, željela sam svaki dan iskoristiti maksimalno, posvećujući se svojoj duhovnoj praksi, učenju o vjeri i činjenju dobra.
Taj san me podsjetio na konačnost ovog života i važnost pripreme za ono što dolazi poslije. Naučila sam da nikada nije kasno da se vratimo Allahu, da se pokajemo za svoje grijehe i da krenemo putem koji On od nas želi. Svaki trenutak je prilika za promjenu, za poboljšanje, za približavanje Allahu.
Od tada, svaki namaz, svako djelo milosrđa, svaki trenutak posvećen Allahovoj blizini, postali su mi još draži. Znala sam da su to trenuci koji će mi donijeti mir i zadovoljstvo, kako u ovom životu, tako i u vječnosti.
