U posljednjem prijedlogu ministra finansija BiH, Srđana Amidžića, koji je član SNSD-a, dolazi do značajnog pokušaja izmjene postojećeg Uputstva o načinu planiranja i realizovanja višegodišnjih projekata. Naime, Amidžić planira izbrisati odredbu koja trenutno postavlja ograničenje za povećanje vrijednosti projekata na maksimalno 10 posto. Ovaj prijedlog izazvao je zabrinutost, jer bi mogao dovesti do neograničenih povećanja cijena projekata u budućnosti. Prema ovom prijedlogu, kada bi Vijeće ministara BiH odobravalo ili realizovalo kapitalna ulaganja, cijene tih projekata mogle bi drastično rasti, a vlast bi takve promjene pravdala inflacijom.
Jedan od najistaknutijih projekata koji je već pokazao opasnosti takvih izmjena je kupovina zgrade Uprave za indirektno oporezivanje BiH. Za ovaj projekt je prvobitno bilo planirano izdvajanje od 38 miliona KM, međutim, prošle godine ta suma narasla je na oko 70 miliona KM, dok je ove godine iznosila gotovo 100 miliona KM. Državni revizori su upozoravali da je takav porast u suprotnosti sa važećim pravilnicima, koji nalažu da povećanje vrijednosti ne može biti veće od 10 posto. Iako su upozorenja iznosila ozbiljne sumnje u zakonitost povećanja, prijedlog Amidžića bi mogao omogućiti još veće finansijske promjene, što u kontekstu već ranije prekršenih normi otvara mogućnost za dalja zloupotrebljavanja.
Opozicija je već izrazila zabrinutost da bi ovakva izmjena mogla pogodovati privatnim interesima, poput onih koji su povezani s SNSD-om i Miloradom Dodikom. Kritičari sugeriraju da bi izmjene u pravilnicima mogle omogućiti bliskim partnerima vlasti da prodaju nekretnine ili druge resurse državnim institucijama po nerealno visokim cijenama. Ovaj prijedlog podržava ideju da bi se ograničenja u vezi s povećanjem vrijednosti mogli izbjeći, što bi, u praksi, omogućilo dalja uvećanja budžetskih izdvajanja na račun državnih sredstava.
Ministar Amidžić obrazlaže svoj prijedlog tvrdnjom da je Uputstvo doneseno prije nego što su nastala značajna inflacijska kretanja koja su uzrokovala rast cijena, pa stoga smatra da je potrebno omogućiti fleksibilnost u povećanju budžeta za određene projekte. Međutim, dok ministar tvrdi da će se svaki takav prijedlog detaljno obrazlagati i razmatrati sa Ministarstvom finansija, prethodni primjer zgrade UIO ukazuje na to da će mogućnost povećanja cijene projekata postati otvorena i za nepravedne manipulacije, kao i nepravilnosti u procesu.
Daljnja zabrinutost dolazi zbog činjenice da će ovaj prijedlog omogućiti većim privatnim akterima, posebno onima koji su povezani sa SNSD-om, da ostvaruju velike profite na račun državnog budžeta. Na temelju primjera iz prošlosti, kao što je slučaj s prodajom zgrade UIO, jasno je da bi ovakav potez mogao otvoriti vrata za dalja nezakonita povećanja cijena i nepoštene transakcije, što bi u konačnici moglo stvoriti veliki pritisak na javne financije i postaviti temelje za nova zloupotrebljavanja.
Štaviše, ovakve izmjene otkrivaju sve ozbiljniju tendenciju da vlasti u BiH favoriziraju svoje privatne interese u odnosu na interese građana. Dok su za obične ljude inflacija i povećanje životnih troškova svakodnevna borba, očito je da vlasti ne žele uvažiti ove izazove i nastoje povećavati budžetske izdatke u korist svojih političkih i ekonomskih saveznika. Takvi prijedlozi mogu dodatno produbiti nepoštovanje zakona i stvoriti dojam da vlast koristi javna sredstva kako bi izgradila i prodala imovinu po prekomjernim i nerazumnim cijenama, dok istovremeno zanemaruje potrebe i prava običnih građana.
Ako Amidžićev prijedlog prođe kroz Vijeće ministara BiH, to bi mogao biti ne samo politički signal, već i pravni okvir za buduće manipulacije budžetskim izdvajanjima i omogućavanje još većih korupcijskih aktivnosti. Time bi se otvorio put za dalje pogodovanje političkim prijateljima, a država bi nastavila trpiti gubitke, dok bi se bogatstvo koncentriralo u rukama malog broja osoba.
Ovaj prijedlog također može imati dugoročne negativne posljedice po transparentnost i odgovornost u upravljanju javnim sredstvima. Oslobađanje od postojećih ograničenja u povećanju cijena projekata može dovesti do narušavanja povjerenja građana u institucije, jer bi se moglo smatrati da vlasti koriste inflaciju kao izgovor za povećanje troškova bez stvarnih opravdanih razloga. Uzimajući u obzir već spomenuti primjer zgrade UIO, može se pretpostaviti da će slični projekti biti preplavljeni neutemeljenim povećanjima cijena, što bi imalo direktne negativne efekte na finansijsku stabilnost države. Ukoliko se ne postigne adekvatna kontrola, ovakvi prijedlozi mogli bi postati “zeleni signal” za nova zloupotrebljavanja javnih sredstava, čime bi se ugrozio i demokratski legitimitet vlasti.
