Zinedin Smajlović i Benjamin Tahirović: reprezentacija BiH kao most između Švedske i Bosne i Hercegovine
Fudbal u Bosni i Hercegovini odavno nadilazi granice sporta. On je često priča o identitetu, pamćenju, porodici i načinu na koji se korijeni prenose na nove generacije. Upravo kroz takvu prizmu može se posmatrati priča o Zinedinu Smajloviću i Benjaminu Tahiroviću, dvojici fudbalera koji su rođeni i odrasli u Švedskoj, ali čije su porodične sudbine čvrsto vezane za Bosnu i Hercegovinu.
Njihov put do reprezentacije nije samo sportski uspjeh, nego i simboličan povratak zemlji njihovih roditelja.
Obojica su odrasla u okolini Stockholma, na prostoru gdje se prepliću različite kulture, jezici i životne priče dijaspore. Iako su rasli u Švedskoj, porodični domovi u kojima su odrasli bili su ispunjeni bosanskim jezikom, sjećanjima na gradove i mjesta iz kojih su njihovi roditelji potekli, kao i pričama koje su često bile teže od sportskih tema.
Zato njihov odlazak u reprezentaciju Bosne i Hercegovine nije doživljen samo kao poziv selektora, nego kao potvrda da se naslijeđe može prenijeti i kroz teren, dres i himnu.
Zinedin Smajlović nosi posebno snažnu porodičnu priču povezanu sa Srebrenicom. Njegova majka Dženana kao djevojčica je morala napustiti rodni kraj, dok je njen brat Zijad ubijen tokom genocida u Srebrenici. Njegovi posmrtni ostaci kasnije su identificirani, što je još jednom podsjetilo porodicu na tragediju koja je obilježila živote hiljada ljudi. U takvim okolnostima, svako novo ime, svaki novi početak i svaka porodična odluka imaju dodatnu težinu.
Čak i izbor imena za Zinedina bio je dio tog emocionalnog i historijskog konteksta: porodica je razmišljala da mu daju ime po ubijenom dajdži, ali su se ipak odlučili za ime Zinedin, inspirisano slavnim francuskim fudbalerom Zinedineom Zidaneom.
Od malih nogu bilo je jasno da će fudbal igrati važnu ulogu u njegovom životu, ali u njegovom slučaju sport nikada nije bio samo igra. Kao dječak je nastupao na turnirima, trenirao s velikim entuzijazmom i već tada nosio poruku koja je za njegovu porodicu imala mnogo dublji smisao.
Na pojedinim utakmicama pojavljivao se u majici s porukom posvećenom Srebrenici i Potočarima, čime je podsjećao da sport može biti i prostor za sjećanje, dostojanstvo i čuvanje istine. U porodici Smajlović fudbal je tako postao i način da se govori o prošlosti, ali i da se mladima prenese osjećaj pripadnosti i odgovornosti.
S druge strane, priča Benjamina Tahirovića oblikovala se u Rinkebyju, multikulturalnom dijelu Štokholma poznatom po velikom broju porodica koje vode porijeklo iz različitih dijelova svijeta. I on je odrastao u sredini u kojoj su porodične vrijednosti imale snažnu ulogu, a fudbal je bio prirodan dio svakodnevice. Njegov stariji brat Adi također je igrao fudbal, a porodica je rano primijetila da Benjamin posjeduje izuzetan talenat, snagu i osjećaj za igru.
Kao dječak je trenirao sa starijim igračima, što je dodatno ubrzalo njegov razvoj i pokazalo da ima potencijal za mnogo viši nivo.
Put do profesionalnog fudbala za Tahirovića, međutim, nije bio jednostavan niti linearan. Nakon perioda u švedskom fudbalu, stigla je prilika koja mu je promijenila karijeru: iz Vasalunda odlazi u Italiju, a zatim se otvara put prema Romi. Za mladog igrača to je značilo ulazak u potpuno novi fudbalski svijet, sa drukčijim tempom, većim pritiskom i ogromnim očekivanjima.
Debitovati na Olimpijskom stadionu, pred desetinama hiljada navijača, za tinejdžera predstavlja trenutak koji mijenja život. Za njegovog brata Adija, koji je godinama pratio Benjaminov razvoj, taj trenutak bio je posebno emotivan i predstavljao je potvrdu da se trud i upornost mogu pretvoriti u veliki uspjeh.
Iako su njihovi fudbalski putevi različiti, zajednička im je odluka da nastupaju za Bosnu i Hercegovinu. To nije bila samo sportska odluka, nego i porodična i identitetska. U njihovim domovima Bosna i Hercegovina nikada nije bila daleka zemlja na karti, već prostor u koji su bile uvezane uspomene, rodbina, jezik, običaji i emocije. Reprezentacija se u takvim porodicama ne doživljava tek kao tim, nego kao produžetak vlastite priče.
Zato je i činjenica da dres BiH nose dvojica mladića rođenih u Švedskoj mnogo više od statistike ili transfera nacionalne pripadnosti.
Za obje porodice rat i raseljavanje označili su kraj jednog života i početak drugog. Roditelji su morali napustiti domove, graditi nove početke u Švedskoj i istovremeno čuvati vezu s Bosnom i Hercegovinom. Njihova djeca odrastala su daleko od zemlje porijekla, ali su kroz kuću, porodična okupljanja i svakodnevne razgovore učila ko su i odakle dolaze. U takvom okruženju, fudbal postaje snažan kanal kroz koji se prenose emocije i vrijednosti.
On nije samo profesionalni poziv nego i prostor gdje se prošlost i budućnost mogu susresti na veoma vidljiv način.
Posebnu simboliku ima i susret sa Švedskom, zemljom u kojoj su rođeni i odrasli. Taj duel za njih ne nosi samo takmičarski značaj, već i emotivni naboj koji rijetko koji sportski događaj može ponuditi. Na jednoj strani nalazi se sredina u kojoj su pravili prve fudbalske korake, sticali obrazovanje i formirali svakodnevni život. Na drugoj strani stoji Bosna i Hercegovina, zemlja njihovih roditelja, porodičnih rana i ponosa.
Takve utakmice nisu samo pitanje minuta na terenu, već i susreta identiteta, zahvalnosti i pripadnosti.
U širem kontekstu, priča Smajlovića i Tahirovića govori i o snazi bosanskohercegovačke dijaspore. Hiljade porodica širom Evrope i svijeta čuvaju vezu s domovinom kroz djecu, jezik, običaje, navijanje i sportske uspjehe. Kada neko od te djece obuče dres reprezentacije, to za mnoge porodice znači potvrdu da se identitet nije izgubio, nego je samo dobio novu formu.
Zato njih dvojica nisu samo mladi igrači sa švedskim adresama, nego i nosioci jedne veće priče o tome kako se sjećanje, pripadnost i budućnost mogu spojiti u istom fudbalskom dresu.
Njihov put do reprezentacije Bosne i Hercegovine počeo je mnogo prije prvog poziva, mnogo prije prvog okupljanja i mnogo prije izlaska na teren pred navijačima. Počeo je u njihovim porodicama, u pričama roditelja, u sjećanjima na rat i izbjeglištvo, u odrastanju između dvije domovine i u osjećaju da se vlastiti identitet ne mora birati između dvije strane.
Upravo zato su Smajlović i Tahirović danas mnogo više od fudbalera: oni su dokaz da dres može biti i sportski znak, ali i porodično naslijeđe, historijska poruka i tiha, uporna veza između onoga što je bilo i onoga što tek dolazi.
