Razmišljam ovih dana o stanju naše zajednice i tome gdje se krećemo kao muslimani. Sve češće se pitam kuda nas vodi sva ova rasprava koja se vodi u medijima i na društvenim mrežama, posebno kada je u pitanju rad Islamske zajednice. Napadi i optužbe dolaze sa raznih strana, a najviše po pitanju zekata i sadekatu-l-fitra, te načina njihovog izdvajanja. Ovo me zaista zabrinjava, jer mi postaje jasno ko se sve uključuje u borbu protiv Islamske zajednice i kako žele imati uticaj na našu budućnost na ovim prostorima.
Mnogo je različitih “humanitarnih” organizacija, “da’ija” i “braće” muslimana iz raznih zemalja, koje se, bez obzira na njihove međusobne razlike, ujedinjuju u želji da običnom Bošnjaku dokažu da on griješi. Govore mu da ne treba slijediti svoju ulemu, da ga ona vodi u zabludu i pogrešno tumači vjeru. Ovi napadi nisu nešto novo. Kao muslimani, ostavljeni smo na ove prostore prije više od stotinu godina, često prepušteni na milost i nemilost raznim silnicima koji su nas kroz historiju pokušavali svesti na podnošljiv broj, obrazovati naše prvake prema svojim standardima i ponižavati nas na razne načine. Ipak, uprkos svim naporima, mi smo preživjeli, i to nije mala stvar.
Kada smo prije četrdesetak godina počeli ponovo stajati na svoje noge, činili smo to sami, sa malo ili nimalo pomoći od drugih. Nismo imali ni posebne podrške iz muslimanskog svijeta, već smo se oslonili isključivo na Uzvišenog Allaha. Bili smo uplašeni, ali puni nade i strpljenja, odlučni da gradimo svoju budućnost. Uz Allahovu pomoć, povjerenje u ulemu i vjerske prvake počelo je rasti. Ljudi su shvatili da pomažu sami sebi time što podržavaju svoje institucije, i počeli smo obnavljati ugašene odgojno-obrazovne ustanove, stvarati nove i graditi cjelokupan obrazovni sistem, od mekteba do univerziteta.
U međuvremenu, izgradili smo stotine novih džamija i obnovili stare, trudivši se da ne nestanu poput mnogih drugih na ovim prostorima. Najvažnije od svega, odgojili smo novu generaciju mladih koji su svjesni svoje vjere, kulture i identiteta. Oni znaju šta žele i kako to postići, i to je velika stvar. Islamska zajednica je izgradila svoju instituciju, utemeljila svoju kuću, a onda su se, iznenada, pojavili dušebrižnici sa raznih strana. Odjednom, mi, koji smo bili prepušteni sami sebi, postali smo neprijatelji zato što smo gradili džamije i školovali svoju ulemu, a da nismo pitali za dozvolu.
Ovi novi učitelji sada nam žele reći kako da tumačimo svoju vjeru, kako da se oblačimo, kakvu bradu da puštamo, s kim da gradimo odnose, a protiv koga da se borimo. Ponašaju se kao da su oni spasitelji naše vjere, zaboravljajući da su nas ostavili same onda kad su nam bili najpotrebniji.
Postavlja se pitanje: Gdje su bili prije trideset ili četrdeset godina kada su nam najviše trebali? Gdje su bili njihovi šejhovi i imami kada su naši muslimani govorili da nemaju nikoga da ih ukopa? Zašto tada nisu podržavali Islamsku zajednicu i pomagali našim imamima koji su radili u teškim uvjetima, često bez ikakve materijalne pomoći? Sada, kada je najveći dio posla završen, dolaze i traže mahane u svemu što smo postigli.
Danas nam nude svoje znanje i pomoć, ali na način koji nije bratski. Uče nas kako da tumačimo svoju vjeru, organiziraju paralelne džemate i podučavaju našu omladinu idejama koje su se pokazale pogubnima na njihovim prostorima. Ovo nije bratski odnos. Ovo nije u duhu islama. Ovo je nasilje i zločin, a za to je neminovna Allahova kazna. Dova mazluma, posebno onoga koji je odrastao kao jetim, nikada nije odbijena.
Ako zaista žele pomoći, trebali bi nas pitati šta nam je potrebno. Ako žele raditi s nama, trebali bi raditi rame uz rame s nama, uvažavajući naše potrebe i specifičnosti. Ako im je zaista stalo do muslimana Bošnjaka na ovim prostorima, neka nas poštuju i ne razaraju naše jedinstvo. U suprotnom, najbolje bi bilo da nas ostave na miru, kao što su to činili sve ove godine.
Na kraju, ako stvarno žele dijeliti s nama dobro i zlo, vrata su im otvorena. Ehlen ve sehlen, dobrodošli ste. Ali samo ako dolazite sa iskrenim namjerama i bez sujete i zavisti.
