Kontroverze oko lobiranja na Balkanu ponovo otvaraju pitanja utjecaja, sankcija i mogućeg sukoba interesa u Washingtonu
Američko-albanska aktivistica Evi Kokalari, poznata po bliskosti s Trumpovim MAGA pokretom i po čestim javnim istupima protiv pojedinaca koje smatra dijelom političkih i lobističkih mreža, ovih dana je iznijela nove i vrlo oštre optužbe na račun američkog državnog sekretara Marca Rubija i institucija State Departmenta. U fokusu njenog obraćanja nije samo jedan političar ili jedna balkanska zemlja, nego šira slika odnosa između lobističkih firmi u Washingtonu, bivših i sadašnjih zvaničnika američke administracije, te političara s prostora Zapadnog Balkana koji godinama traže podršku u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kokalari tvrdi da se iza niza diplomatskih odluka i navodnih izuzeća krije ozbiljno pitanje sukoba interesa. Posebno je istaknula lobističku firmu Continental Strategy, za koju navodi da je usko povezana s ljudima iz samog vrha američke vlasti. Prema njenim tvrdnjama, ta firma navodno zastupa bivšeg albanskog premijera Salija Berishu i bivšeg predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, a upravo to otvara pitanje da li su diplomatski i administrativni procesi u Washingtonu podložni utjecaju privatnih lobističkih mreža. Takve tvrdnje dodatno dobijaju na težini zbog činjenice da se radi o osobama koje već godinama izazivaju snažne političke podjele u svojim državama i u međunarodnim odnosima.
U središtu priče nalazi se i sastav same lobističke firme. Kao partneri Continental Strategyja navode se Katie Wiles, kćerka utjecajne šefice kabineta Bijele kuće Susie Wiles, te Alberto Martinez, koji je ranije bio šef kabineta Marca Rubija. Upravo ta kombinacija porodičnih i profesionalnih veza, prema Kokalari, proizvodi percepciju da se u pozadini donose odluke koje nisu nužno zasnovane isključivo na državnom interesu, već i na privatnim poslovnim aranžmanima. U američkom političkom sistemu, gdje je transparentnost lobiranja formalno veoma važna, svaka veza između lobista i državnih zvaničnika odmah postaje predmet javne rasprave i političkog nadzora.
Slučaj Sali Berisha: sankcionisani političar, vize i lobistički tragovi
Jedan od najspornijih elemenata Kokalarinog istupa odnosi se na Salija Berishu, bivšeg premijera Albanije, koji je pod sankcijama Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva zbog optužbi za visoku korupciju. Prema njenim navodima, Berishi je u junu 2026. godine odobreno vizno izuzeće za putovanje u SAD, i to u periodu kada su, kako tvrdi, predstavnici Continental Strategyja bili u kontaktu s visokim zvaničnicima State Departmenta. Kokalari se poziva na javno dostupne FARA dokumente, prema kojima su se ljudi iz te firme sastali sa zvaničnikom State Departmenta Danom Hollerom 11. juna 2026. godine, dok je već sljedećeg dana Berishi odobrena viza.
Takav slijed događaja, prema njenom tumačenju, ne izgleda kao slučajnost. U političkom i diplomatskom smislu, brzina kojom se neka procedura odobrava često podstiče sumnju da je do odluke došlo pod pritiskom ili nakon lobiranja iza zatvorenih vrata. Posebno je osjetljivo to što se radi o osobi koja se godinama povezuje s optužbama za korupciju, a sankcije su joj uvedene upravo zbog navoda o zloupotrebama vlasti. Kokalari ide korak dalje i poručuje da je neobično da pojedinci bliski krugu Susie Wiles potpisuju višemilionske ugovore, dok se istovremeno nekome sa spornim političkim dosjeom otvaraju vrata američkog diplomatskog sistema.
Njena ironija u javnoj objavi bila je posebno upadljiva kada je napisala da „ništa ne govori ‘on nije korumpiran’ tako dobro kao potpisivanje ugovora od 6 miliona dolara s lobističkom firmom Katie Wiles“. Ovakva izjava, iako prožeta sarkazmom, odražava širi politički trenutak u kojem su lobističke aktivnosti na relaciji Balkan–Washington postale predmet žestokih prepirki. U takvom ambijentu, čak i formalno zakoniti postupci mogu dobiti drugačiju političku težinu ako se oko njih pojave sumnje u utjecaj i pogodovanje.
Dodik, sankcije i pitanje ko zapravo utiče na odluke u Washingtonu
Druga velika tačka spora odnosi se na Milorada Dodika. Ministarstvo finansija SAD-a ukinulo je sankcije protiv njega, a prema izvoru koji citira Kokalari, preporuka za to navodno je stigla direktno iz State Departmenta. Iako FARA dokumenti koje je objavila Continental Strategy pokazuju da je ugovor zvanično potpisan nakon ukidanja sankcija, Kokalari tvrdi da više izvora iz regije govori kako je ista lobistička mreža djelovala mnogo ranije, još od oktobra 2025. godine. Ako su te tvrdnje tačne, onda se postavlja pitanje da li je lobiranje prethodilo samoj odluci o sankcijama i u kojoj mjeri je utjecalo na njen ishod.
Ovaj slučaj je dodatno zanimljiv jer se poklapa s medijskim i političkim kampanjama koje su u to vrijeme vodile određene javne ličnosti. Kokalari podsjeća da je Laura Loomer na svom X nalogu objavljivala duge nizove poruka u kojima je tvrdila da su sankcije Dodiku nepravedne, predstavljajući ga kao Trumpovog pristalicu i čovjeka koji „brani kršćanstvo“. Takva retorika pokazuje kako su geopolitičke teme sa Balkana često upletene u šire ideološke i identitetske narative unutar američke desnice, gdje pojedini lideri iz regiona bivaju predstavljeni kao simboli borbe protiv liberalnih elita, bez obzira na njihove unutrašnje političke kontroverze.
U priču se, prema navodima Kokalari, uklapa i izvještaj The New York Timesa da je politički konsultant Paul Manafort viđen u Republici Srpskoj. Ona tvrdi da je, u saradnji s Chrisom LaCivitom, upravo Manafort pomogao da ovi klijenti dođu do Katie Wiles i Continental Strategyja. Ako se takvi kontakti potvrde, riječ je o još jednom primjeru kako se mreža bivših političkih operativaca i savjetnika pretvara u kanal za utjecaj na državne odluke. Time se otvara i šire pitanje granice između legitimnog lobiranja i političke trgovine utjecajem.
Pritisak na Marca Rubija i zahtjev za jasnim odgovorima
Kokalari se posebno obrušila na državnog sekretara Marca Rubija, optužujući ga da ignorira mnogo ozbiljnije probleme od onih na koje se javno fokusira. U njenoj poruci stoji da se Rubio bavi, kako je rekla, „smiješnim i lažnim tvrdnjama“ o sukobu interesa koje iznosi Eric Deters, dok istovremeno ne reagira na, kako tvrdi, glavne i ozbiljne sukobe interesa povezane s Continental Strategyjem i State Departmentom. Njen ton pokazuje duboko nepovjerenje prema tome kako američke institucije tretiraju sporove povezane s Balkanom, te sugerira da se pravi odgovori izbjegavaju upravo zbog političke osjetljivosti tema.
U javnosti sada ostaju otvorena najmanje tri ključna pitanja. Prvo, zašto je Dan Holler odobrio vizno izuzeće Saliju Berishi i na osnovu kojih argumenata? Drugo, da li je Berisha i dalje pod američkim sankcijama ili postoji nejasnoća oko njegovog formalnog statusa, te zašto State Department ne objavljuje jasno saopštenje koje bi to precizno razjasnilo? Treće, na osnovu kojih pravnih i političkih kriterija su ukinute sankcije Miloradu Dodiku, posebno ako su, prema tvrdnjama Kokalari, preporuke došle iz same administracije?
Ova afera, bila ona potpuno potvrđena ili tek djelimično dokazana, pokazuje koliko je Balkan i dalje prostor na kojem se prelamaju interesi lokalnih elita, međunarodnih lobista i američkih političkih centara moći. Kada se u istu priču uključe sankcije, vize, lobistički ugovori i porodične veze s vrhom vlasti, povjerenje javnosti u institucije lako se narušava. Upravo zato Kokalari smatra da Sali Berisha nije jedini slučaj koji zaslužuje pažnju, već da se radi o širem obrascu u kojem politička korupcija i trgovina utjecajem mogu postati sastavni dio operacija vezanih za Balkan.
Dok se čekaju zvanični odgovori iz State Departmenta, ova priča ostaje primjer kako jedan regionalni politički sukob može prerasti u pitanje međunarodne transparentnosti i kredibiliteta američke vanjske politike. U takvom okviru, svaki novi dokument, sastanak ili izjava mogu dodatno rasvijetliti da li je riječ o standardnom diplomatskom procesu ili o mreži utjecaja koja djeluje daleko od očiju javnosti.
