Kad neko u jednom trenutku izgubi petoro djece, to je nesaglediva tragedija. Molim Allaha da našem bratu dr. Ismailu podari sabur i snagu, i da se njegovoj djeci smiluje i oprosti. Amin.
Dok sam čitao vijest o ovoj tragediji, zapitao sam se kako se sada osjećaju dr. Ismail i njegova supruga, majka te djece. Naš narod često kaže: “Nedo’ Allah nikome takva iskušenja”. Koliko je ljubavi majka nosila u svom srcu prema toj djeci? I šta znači izgubiti toliku ljubav u jednom trenutku? Ta ljubav se ne može izmjeriti.
Nedo’ Allah nikome takve nedaće, jer sama pomisao na to je bolna i srceparajuća. Povod pisanja ovog teksta je nesretni slučaj koji se desio prije dva dana u Saudijskoj Arabiji (tekst je pisan krajem marta mjeseca). Dr. Ismail el-Bušra, u saobraćajnoj nesreći, izgubio je svoju porodicu – tri sina i dvije kćerke. Allahovi smo i Njemu ćemo se vratiti. Dr. Ismail je inače dekan na jednom od saudijskih univerziteta.
Čim sam pročitao vijest i vidio fotografije sa dženaze, pomislio sam na naše majke i očeve, majke i očeve naših šehida, posebno majke Srebrenice koje su također u ratu izgubile po tri, četiri i pet sinova. Među njima danas ima porodica u kojima nema muškog nasljednika.
Smrt je neminovna i bolna, bez obzira koga izgubili. Svi znamo, barem oni koji su već iskušani, da je najveća bol kad čovjek izgubi roditelja ili dijete. Dok sam čitao vijest o gubitku dr. Ismaila, zapitao sam se kako se sada osjećaju on i njegova supruga. Naš narod često kaže: “Nedo’ Allah nikome takva iskušenja”. Koliko je ljubavi majka nosila u svom srcu prema toj djeci? I šta znači izgubiti toliku ljubav u jednom trenutku? Ta ljubav se ne može izmjeriti.
Dobro je rekao četvrti pravedni halifa, Alija ibn Ebi Talib, r.a.: “Majka dijete nosi devet mjeseci u stomaku, zatim ga nosi dvije godine u naručju, a čitav život ga nosi u srcu.” Djeca su dar od Allaha svakom čovjeku, dio Allahove milosti prema svakom živom biću. Djeca unose radost u naša srca, živote i naše kuće. Bez njih su kuće puste, a srca još više. Čitajući ovu vijest, čovjek se ne može ne zapitati koliko je život pun iznenađenja, preokreta, iskušenja, a svega nismo svjesni dok se ne dese. Tada se počnemo pitati i davati sami sebi odgovore: “Eh da sam bogdo ovako, vjerovatno ne bi bilo tako…”
Ne znamo šta će biti s nama ili našom djecom, njihovu budućnost ne znamo, i to je u jednu ruku dobro jer je to Allahova mudrost našeg postojanja i života. Ali možemo se potruditi da u njihova srca, isto kao što su oni u naša, unesemo osmijeh i sreću. Danas je najveća sreća za njih da im damo zdrav odgoj, odgoj zbog kojeg ćemo biti ponosni na njih, a i oni na nas.
Teška su vremena za odgoj djece, sve i svašta nam se nudi. Moramo biti oprezni i svom djetetu pružiti samo ono najbolje. Danas su to čvrsta vjera i što bolje obrazovanje, bilo to fakultet ili zanat. Važno je izgraditi zdravu ličnost. Na nama je da pokušamo i damo sve od sebe. Dr. Ismail je usrećio svoju djecu, pružajući im zdrav odgoj, ali Allahova odredba je bila da u tome uživa samo neko vrijeme.
U srca i kuću porodice dr. Ismaila, ušla je velika tuga, bol i praznina. Vjerujem da je ušla i velika strpljivost te nada u Allahovu milost i nagradu. Mislim da ovakav šok najbolje podnose ljudi vjernici, ljudi zadovoljni Allahovom odredbom, bez obzira kakva ona bila. Svaka tuga i bol koja snađe vjernika, bit će mu kod Allaha nadoknađena, to je Allahovo obećanje.
Molim Allaha da našem bratu dr. Ismailu podari sabur i snagu, da se njegovoj djeci smiluje i oprosti. Amin.
Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je neka žena došla sa svojim djetetom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: “O Allahov Poslaniće, moli Allaha za ovo dijete jer sam već troje ukopala.” “Doista si troje ukopala?”, upita Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, – “Jesam”, odgovori žena. “Ti si sebe zaštitila velikom zaštitom od vatre Džehennama”, reče joj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Muslim)
