Nenad Čanak o Srbiji, studentskom pokretu i regionalnim odnosima: izbori, propaganda i geopolitičke tenzije
Bivši lider vojvođanskih socijaldemokrata, publicista i politički aktivista Nenad Čanak u razgovoru za Federalnu televiziju iznio je niz oštrih ocjena o političkoj situaciji u Srbiji, ulozi studentskog pokreta, odnosima između Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, kao i o širem utjecaju velikih sila na Zapadni Balkan.
Njegovi komentari nisu se zadržali samo na dnevnoj politici, nego su otvorili i dublja pitanja o tome koliko je prostor bivše Jugoslavije i dalje osjetljiv na manipulacije nacionalnim emocijama, spoljnopolitičke pritiske i unutrašnje političke kalkulacije.
Čanak je svoj nastup gradio na tvrdnji da političke promjene u Srbiji ne nastupaju naglo, niti se vlast mijenja samo zato što su raspisani izbori. Po njegovom mišljenju, izborni proces je tek početak dugotrajnog političkog nadmetanja, a ne njegov završetak. „Od ponedjeljka tek počinje borba“, poručio je, naglašavajući da su predizborne kampanje samo uvod u stvarne pregovore, prekompozicije i borbu za parlamentarnu većinu.
U tom kontekstu podsjetio je da sama pobjeda na izborima ne znači i formiranje vlasti, jer je presudno obezbijediti dovoljan broj poslanika u Narodnoj skupštini Srbije. Prema njegovom objašnjenju, ko uspije sastaviti većinu od 126 glasova, taj zapravo i upravlja državom.
Govoreći o mogućnosti da poslije izbora dođe do političkih promjena, Čanak je izrazio skepsu prema ideji da će se sistem promijeniti preko noći. Njegova procjena je da bi, čak i nakon glasanja, moglo doći do ponavljanja izbora na pojedinim mjestima, što je, kako smatra, prostor u kojem vlast može tražiti dodatne načine da učvrsti parlamentarnu podršku.
Takve situacije, prema njegovom tumačenju, često nisu samo tehničko pitanje izbornog procesa, nego i politička prilika za utjecaj na poslanike, lokalne strukture i buduće koalicione dogovore. On na taj način ukazuje na širu praksu u kojoj izbori nisu samo izbor između programa, nego i test snage partijskih aparata, medijske dominacije i kontrolisanih institucija.
Posebno oštar bio je prema, kako kaže, neravnopravnim uslovima u kojima djeluje studentski pokret u Srbiji. Čanak smatra da izbori nisu pošteni već duže vrijeme, a kao jedan od glavnih problema navodi medijsko etiketiranje studenata i njihovih simpatizera. U režimskim medijima, tvrdi on, studenti se često prikazuju kao prijetnja poretku, dok se njihova politička inicijativa omalovažava ili demonizira.
Takvo označavanje, prema njegovom mišljenju, stvara atmosferu u kojoj se protivnici vlasti unaprijed predstavljaju kao neprijatelji države, a ne kao legitimni sudionici političkog života. Zato Čanak smatra da studentski pokret, iako energičan i široko podržan, još uvijek nema ravnopravan pristup javnom prostoru, niti uslove koji bi omogućili istinski fer političku utakmicu.
U osvrtu na studentsku političku inicijativu, Čanak je upozorio i na jednu od njenih ključnih slabosti: nedovoljno razrađen odgovor na pitanje šta dolazi poslije Aleksandra Vučića. Po njegovim riječima, pokret crpi snagu iz nezadovoljstva građana postojećom vlašću, ali to nezadovoljstvo samo po sebi ne predstavlja cjelovit politički program.
„Ne daju nikakav odgovor na pitanje šta poslije Vučića“, rekao je, dodajući da svaka ozbiljna politička alternativa mora ponuditi i plan za upravljanje državom, institucijama, ekonomijom i društvenim odnosima. U suprotnom, smatra on, protestna energija može ostati snažna, ali kratkog daha, posebno ako ne preraste u organizovanu političku strukturu sposobnu da preuzme odgovornost.
Čanak je paralelno s tim analizirao i širi regionalni položaj Srbije, ocjenjujući da se zemlja pod Vučićevom vlašću ne može posmatrati kao neutralan faktor. Na pitanje da li je Srbija izvor stabilnosti ili nestabilnosti, odgovorio je poređenjem sa predmetom koji može izazvati eksploziju za stolom. Time je želio naglasiti da prisustvo Srbije u regionalnim odnosima nije bezopasno ako se politička moć koristi za pritiske, ucjene ili širenje tenzija.
Prema njegovom mišljenju, činjenica da nije došlo do otvorenog rata ne znači automatski da je sistem stabilan; ponekad, kaže on, samo odsustvo eksplozije ne znači da opasnost nije stalno prisutna.
Najveći dio razgovora bio je posvećen Miloradu Dodiku, njegovoj politici i vezama koje održava s Beogradom i Moskvom. Čanak je Dodika opisao kao političara koji se vodi ličnim interesima, a ne principima ili dugoročnom strategijom. Njegova ocjena bila je vrlo oštra: Dodik, kako tvrdi, neprestano traži spoljnopolitičke oslonce kako bi ostao na vlasti, bilo da je riječ o zapadnim centrima moći, Rusiji ili domaćim političkim savezima.
„Čovjek je putujući trgovac“, kazao je, sugerišući da se politička lojalnost u takvim odnosima često mijenja prema trenutnoj koristi. U tom kontekstu podsjetio je i na ranije međunarodne intervencije u Bosni i Hercegovini, tvrdeći da je Dodik politički uspon gradio na podršci različitih aktera kada mu je to odgovaralo.
Posebnu pažnju posvetio je i ulozi Rusije na Balkanu. Prema Čanku, Moskvi odgovara svaka vrsta nestabilnosti u regionu, jer joj to omogućava da zadrži geopolitički utjecaj i skrene pažnju sa vlastitih problema, uključujući rat u Ukrajini. On smatra da se Dodik u tom smislu koristi kao instrument utjecaja, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire, unutar evropskog i NATO prostora.
Takvo tumačenje, iako politički vrlo oštro, oslikava način na koji dio regionalnih analitičara posmatra vezu između lokalnih nacionalističkih lidera i velikih sila koje traže prostor za djelovanje kroz etničke i institucionalne podjele.
Govoreći o budućnosti Dodika, Čanak je povezao njegov politički opstanak sa širim odnosima u Rusiji i sa sudbinom Vladimira Putina. Po njemu, sve dok Putin ostaje na vlasti, Dodik ima politički prostor za manevrisanje i održavanje statusa koji ga štiti od potpunog pada. Naglasio je i da Rusija ne može sebi dopustiti strateški poraz, jer bi to imalo posljedice slične onima nakon sovjetskog rata u Afganistanu.
U tom smislu, rat u Ukrajini vidi kao jednu od ključnih tačaka savremenog globalnog preuređenja moći, dok Evropa, kako kaže, još uvijek traži način da jasnije definiše vlastite interese i političku autonomiju.
Jedna od tema koja je posebno izazvala pažnju bila je i ideja da svi Srbi automatski dobiju državljanstvo Srbije, odnosno da se građanima Republike Srpske sa srbijanskim državljanstvom osiguraju garantovani mandati u Skupštini Srbije. Čanak je takvu mogućnost odlučno odbacio, smatrajući je diskriminatornom i politički opasnom.
U njegovom tumačenju, odlučivanje o budžetu mora ostati u rukama onih koji taj budžet pune, a ne ljudi koji, kako kaže, dolaze iz drugih entiteta ili država da bi utjecali na raspodjelu novca u Srbiji. Time je, prema njemu, ugrožen osnovni demokratski princip političke odgovornosti. Istakao je i da bi takva praksa otvorila prostor za manipulaciju biračkim tijelom preko Drine, što bi dodatno produbilo unutrašnje podjele.
Na kraju razgovora Čanak se osvrnuo i na širi međunarodni okvir, posebno na mogućnost da Washington i Moskva dogovaraju budućnost Zapadnog Balkana bez stvarnog učešća zemalja regiona. Smatra da velike sile prvo moraju riješiti vlastite probleme, prije nego što počnu nuditi rješenja drugima. Upozorio je i na rast desnice u Evropi, političku polarizaciju i opasnost da se region ponovo pretvori u poligon za tuđe interese.
Ipak, izrazio je nadu da će prevladati razum i da balkanske države neće biti gurnute u nove sukobe. Ipak, zaključio je uz dozu ironije i zabrinutosti da ga pogled na odnose između Dodika i Vučića ne ohrabruje previše, jer ti odnosi, prema njegovom mišljenju, i dalje nose potencijal za nove političke napetosti i regionalne potrese.
