Smrt Radomira Kurtića: Mračne Tajne i Političke Ispodnice
Smrt Radomira Kurtića, ključnog predstavnika srbijanske državne kompanije Jugoimport SDPR u Moskvi, ostavila je mnoge upitnike u javnosti. Njegovo iznenadno umiranje 17. novembra 2023. godine nije samo tragedija za njegovu porodicu, već i za šire društvo koje se suočava sa brojnim kontroverzama u vezi s njim. Nenad Čanak, bivši lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, dijeli sumnje o tome hoće li javnost ikada dobiti jasne odgovore o uzroku Kurtićeve smrti, naglašavajući da bi za to bilo potrebno otvaranje tajnih arhiva. Kurtićevo ime nije nepoznato u političkim krugovima, a njegov rad u Jugoimportu je često bio praćen spekulacijama o neizvjesnim poslovnim praksama i političkim intrigama.
Jugoimport SDPR, koji se bavi izvozom oružja i vojne opreme, odmah nakon Kurtićeve smrti formirao je internu komisiju koja je upućena u Moskvu. Izvještaji sugeriraju da su iz prostorija predstavništva nestali važni dokumenti i računarska oprema. Ovaj misterij dodatno komplikuje činjenica da ruske istražne institucije još uvijek nisu dostavile forenzičke nalaze srbijanskim vlastima, što pridonosi sumnjama u transparentnost cijelog slučaja. Čanak ukazuje na to da ovakvi događaji nisu izuzetak, već dio šireg obrasca političkih manipulacija i skrivanja informacija. U istoriji srbijanske politike, slični slučajevi su se često javljali, ostavljajući tragove neistraženih zločina i korupcije.
Čanak smatra da su u Srbiji prisutne strukture koje odlučuju šta smije, a šta ne smije postati javno. „Tajna policija, vojna bezbjednost i mreže koje su preživjele još od vremena ‘Crne ruke’ neće dozvoliti da se arhivi ikada otvore“, ističe Čanak, dodajući da je trgovina oružjem područje gdje se politika, novac i strah prepliću na opasan način. Ove tvrdnje otvaraju vrata pitanjima o tome koliko su čvrste veze između Srbije i različitih stranih interesa, posebno u kontekstu trenutnih geopolitičkih prilika. Sve više analitičara upozorava na uticaj stranih sila u srbijanskoj unutrašnjoj politici, a Kurtićeva smrt dodatno pojačava sumnje u moguće inostrane visoke igre koje se odvijaju iza zatvorenih vrata.
U svjetlu trenutnih događaja, Čanak se osvrnuo na način na koji Srbija balansira između Istoka i Zapada. On kritikuje vojne odluke, posebno one koje uključuju kupovinu oružja iz Rusije, ističući da sistem koji je korišten u ratu nije bio efikasan. „Avioni koji su plaćeni nisu ni letjeli – stigli su željeznicom. To nije vojna logika, već politički danak“, rekao je Čanak. Ovakvo ponašanje vlasti, u njegovim očima, predstavlja strah od gubitka političkog uticaja i stabilnosti. U tom kontekstu, pitanje vojnog opremanja Srbije postaje i pitanje njenih strateških prioriteta i dugoročnih plana. S obzirom na rastuće napetosti u regionu, ovakvi potezi mogu imati dalekosežne posljedice.
Osim toga, Čanak se dotakao pitanje Naftne industrije Srbije, ukazujući na to da je njena prodaja Rusiji bila značajna strateška greška. „To nije bila obična privatizacija. Time je Rusiji predat ključni instrument političkog i ekonomskog uticaja“, dodao je. Ova izjava potcrtava koliko je važno razumjeti ekonomske veze između država u kontekstu njihovih političkih strategija, a Čanak upozorava da bi nacionalizacija bila jedini način da se prekine taj uticaj. U ovom kontekstu, ekonomija postaje sredstvo moći, a kontrola nad resursima može značiti kontrolu nad političkim procesima.
U širem kontekstu, Čanak kritikuje i ideologiju „srpskog sveta“ te način na koji se vodi politika prema Bosni i Hercegovini. On smatra da region nikada nije prošao pravi raskid s politikama devedesetih, ističući da bez suočavanja s prošlošću ne može biti stabilne budućnosti. „Umjesto toga, imamo poricanje, relativizaciju i ismijavanje žrtava“, naglašava Čanak. Ove riječi pozivaju na preispitivanje trenutnih političkih narativa i traženje načina za prevazilaženje prošlosti kako bi se izgradila bolja budućnost. U ovom kontekstu, teškoće sa kojima se suočavaju različite etničke grupe u regionu dodatno komplikuju situaciju, a dijalog i pomirenje se čine kao dalek cilj.
Na kraju, Čanak izražava skepsu prema aktualnim protestima i građanskim pokretima u Srbiji, smatrajući da bez promjene ideoloških temelja sistema, neće doći do suštinskih promjena. „Promjene bez promjene vrijednosti su samo privid“, zaključuje. Njegove riječi ostavljaju prostor za razmišljanje o tome kakve promjene su zaista potrebne kako bi se stvorila pravednija i transparentnija društvena struktura u Srbiji. U tom smislu, aktuelni protesti, iako motivirani željom za promjenom, često se suočavaju s izazovima koje nameće duboko ukorijenjena politička kultura i strukture moći koje se teško pomiču.
