*Na komemoraciji u Potočarima, povodom godišnjice genocida u Srebrenici, bivši predsjednik Skupštine Vojvodine i nekadašnji lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, Nenad Čanak, iznio je emotivno snažan govor. Njegove riječi odjeknule su duboko, jer tematiziraju ne samo bol prošlosti, već i odgovornost sadašnjosti, kako onoga što se zbiva pred našim očima, tako i onoga što se pokušava zaboraviti ili relativizovati.
Čanak je u svom obraćanju istakao potrebu za istinom, zabrinjavajući se zbog dvostrukih standarda koji vladaju u Srbiji i entitetu Republika Srpska. On je direktno kritikovao predstavnike države Srbije koji nisu ni dostojno komemorirali žrtve, dok drugi lično dolaze privatno – poput njega i delegacije Pokreta slobodnih građana – da izraze poštovanje i saučešće. U tom kontekstu, Čanak se osvrnuo i na situaciju u Gazi, ističući da je i ono zastrašujući genocid, podsjećajući da se poruka “nikad više” često isprazno ponavlja, bez stvarne akcije.
U uvodnom dijelu obraćanja iznio je svoje podijeljene emocije:
-
Stid i bijes zbog genocida u BiH i sopstvene nemogućnosti da učini više u trenutku kada je zločin bio aktuelan.
-
Frustraciju što su zvaničnici Srbije izostali, dok su neki pojedinci došli tek kao privatne delegacije.
Ovaj emotivni stav postavio je temelje za njegovu kritiku modela političke komunikacije u Srbiji:
“Propaganda je dignuta na državni nivo” – Čanak je iznijeto da se sjećanja o Srebrenici u Srbiji sustavno negiraju i prepravljaju kroz politike fantazme o “lažnom genocidu” – kao što su izjave zvaničnika poput Vulina i kritike protivnika Vučića, koji govori samo o “strašnom zločinu”. Čanak je istakao kako je u njegovom rodom Novom Sadu poziv na negiranje genocida poprimio ulaz u javni prostor, što najviše govori o dubini tog problema.
Uslijedilo je propitivanje razloga zašto vlasti tako sistematski šire takav narativ:
-
Politika očuvanja moći – Čanak smatra da je cilj koketiranja s nacionalističkom retorikom dugotrajna vlast.
-
Stvaranje straha – Sistem koristi propagandu da bi građane držao u zavisnosti i nepovjerenju prema istini.
-
Negiranje presuda međunarodnih sudova – Genocid u Srebrenici i UZP nisu samo moralne tvrdnje, već pravno utvrđene činjenice.
Čanak iznosi i tešku dijagnozu društva: Srbija postaje jednopartijsko društvo kakvog nije bilo ni pod komunizmom. Ističe da se lažne priče ponavljaju do te mjere da postaju “istina”, a primjeri poput puštanja sa slobode studenata jer su napali plakat opozicije samo su dio šire slike represije.
Poseban dio govora posvetio je Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, koju je smatrao ključnim probojem istine na međunarodnom nivou, jer konačno zaustavlja kontinuirano propitivanje karaktera zločina. On kategorično odbacuje pokušaje relativizacije poput tvrdnji da su ubijeni samo muškarci – što ne zadovoljava pravni kriterij genocida – i ukazuje da definicija ovog zločina jasno govori o namjeri etničkog uništenja.
Čanak je u nastavku podvukao da se aktuelni genocid dešava i danas, navodeći primjere nasilja u Gazi, Ukrajini, Kini i Africi, ukazujući da poruka “nikad više” gubi smisao ako nema stvarnog učenja iz zločina.
Kritički je prokomentirao i ulogu međunarodnog predstavnika u BiH, Christiana Schmidta. Rekao je da Schmidt nema šta da se izvinjava za 1995., već da mora da deluje sada – konkretno, da izvede Milorada Dodika pred sud zbog potkopavanja države. Čanak je priznao vlastiti osjećaj krivice što nije uradio više da zločinci budu procesuirani i naglasio holistički značaj dijaloga, suočavanja i mjera u borbi protiv budućih zločina.
Na kraju, Čanakova poruka – iako iskusna i emotivna – ima jasan cilj: otpora negiranju istine i podsticanje na kolektivnu odgovornost. Njegove riječi predstavljaju poziv na odgovornost kako političara, tako i društva u cjelini – da genocid ne bude izbrisana lekcija historije, nego opomena za budućnost. Kroz svoj govor, on potvrđuje da istina postoji izvan granica politike i da samo dijalog, priznanje i pravda mogu osigurati da se “nikad više” zaista odnosi na sve žrtve, bez izuzetaka ili selektivnog pamćenja.
