Muslimani vjeruju u jednoga Boga, Stvoritelja, Uzdržavatelja, Upravitelja i Suca svemira. Muslimani vjeruju u poslanike, ne samo Poslanika Muhameda, nego i poslanike odnosno proroke židovske Biblije, uključujući Ibrahima odnosno Abrahama i Musaa odnosno Mojsija, te poslanike Novoga zavjeta, Isaa odnosno Isusa i Yahjaa odnosno Ivana Krstitelja. Vjeruju i u anđele, raj, pakao i Sudnji dan.
Islam priznaje da je Božja objava bila primljena u Tori, Psalmima, Evanđeljima i Kur’anu: ,,Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina (Isusa, sina Marije), poslali, koji je priznavao Tevrat (Tora) prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil (Evanđelje), u kome je bilo uputstvo i svjetlo, u kome je takođe bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali“ (Kur’an, 5: 46).
Stoga muslimani gledaju židove i kršćane kao »narod Knjige«, zajednicu vjernika koji su primili objave, preko Božjih poslanika, u obliku svetih tekstova ili knjiga od Boga objavljenih.
Kao što kršćani vjeruju da je Objava sadržana u Novom zavjetu ispunjenje i upotpunjenje Staroga zavjeta, muslimani vjeruju da je Poslanik Muhamed, po meleku Džibrilu odnosno anđelu Gabrijelu, od Boga primio svoje objave da se tako ispravi ona ljudska pogreška koja je ušla u Bibliju i u sustave židovskoga i kršćanskaga vjerovanja. Prema tome, muslimani vjeruju da islam nije nova vjeroispavijest s novim svetim tekstom, iako je vremenski najmlađa jednobožačka svjetska religija (7. st.).
Prema muslimanskom stajalištu, islam je najstariji, jer je on zapravo prvobitna i konačna objava Boga Ibrahimova odnosno Ahrahamova, Musaaina odnosno Mojsijeva, Isaina odnosno Isusova i Muhamedova: „On (Bog) vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu (Noah) i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu (Abrahamu) i Musau (Mojsiju) i Isau (Isusu): ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!’“ (Kur’an, 42: 13).
