U skromnim prostorijama nekadašnjeg porodilišta u Bugojnu, svoju svakodnevicu žive dvije izuzetne žene – majka i kćerka koje su životne nedaće odavno ispitale do krajnjih granica. Zemka i Miza Pračić, iako narušenog zdravlja i skromnih sredstava, zrače nečim što se ne može kupiti – dostojanstvom, snagom duha i vjerom u bolje sutra.
Njihova priča započinje u teškom periodu rata, kada su iz svog doma u Prozoru/Rami bile prisiljene otići. Poput hiljada drugih prognanika, tražile su utočište, sigurnost i krov nad glavom. Njihov put nije bio kratak niti lagan – godinama su se selile, smjenjivale adrese, borile se s neizvjesnošću, ali nikada nisu prestale vjerovati da će pronaći svoj mir. Taj mir su, makar djelimično, pronašle u prostoru bivšeg porodilišta, zgradi koja odavno više nije namijenjena životu, ali za njih dvije predstavlja zaklon od nemilosrdne svakodnevice.
Miza, sada već u 95. godini života, svojim riječima i stavom odaje snagu žene koja je preživjela mnogo više nego što većina može zamisliti. Kroz tihe rečenice provlače se slike prošlosti – rat, gubici, bol i borba. Preživjela je čak dva rata, a iza sebe je ostavila pet izgubljene braće, roditelje i gotovo čitavu porodicu. I pored toga, ne žali se. Štaviše, kaže: „Nisam dobra, oboljela sam. Ipak, dobro je, sine. Ne znam ni odakle mi snaga, ali Bogu hvala.“
Njen život se može posmatrati kao lekcija o otpornosti. Iako je duboko u desetoj deceniji života, Miza i dalje svakodnevno plete vunene čarape. Njene ruke, umorne i istrošene, ne prestaju stvarati – jer to što isplete prodaje kako bi sebi i kćerki obezbijedila osnovne potrepštine. Nema penzije, nema stalnog izvora prihoda. Ali ima – ponos, radnu naviku i upornu želju da ne bude teret drugima.
Njena kćerka Zemka, iako mlađa, bori se sa teškim zdravstvenim izazovima. Preživjela je dva moždana udara i svakodnevno se nosi s posljedicama koje su ostavile trajni trag:
-
Nemogućnost korištenja prstiju lijeve ruke
-
Poteškoće s pokretljivošću ruke
-
Dijabetes koji dodatno ugrožava njeno zdravlje
Uprkos svemu, ono što najviše boli jeste činjenica da, iako su nekada živjele dostojanstveno, danas se bore za osnovne stvari. Zemka govori: „Prije smo lijepo živjeli. Sijala sam, išla na pijacu, narod nas je volio. Danas ne mogu ništa, bolest me prikovala. Samo želim ozdraviti i opet osjetiti radost života.“
Njena izjava, izrečena s dozom tuge i nemoći, jasno odražava težinu njihove situacije: „Nekad kažem majci, bogdo da nemamo ništa, da smo na ledini, ali da smo zdrave.“ To je jednostavna, ali duboka poruka – zdravlje je najveće bogatstvo, a kada njega nestane, sve drugo gubi sjaj.
Uprkos siromaštvu i bolesti, njih dvije ne traže sažaljenje. One ne kukaju, ne traže više od onoga što im zaista treba. Njihove molitve i želje su skromne, ali izuzetno vrijedne. Njihova priča je lekcija iz humanosti, zahvalnosti i upornosti. One su živi dokaz da se i u najtežim uslovima može zadržati ljudskost i čista duša.
Posebno je dirljivo to što, iako žive u napuštenom objektu, bez osnovnih uslova za život, majka i kćerka još uvijek razmišljaju o dostojanstvu. Miza, kroz svoje ručne radove, ne samo da sebi pokušava obezbijediti sredstva za preživljavanje, nego i pokazuje koliko je važno zadržati osjećaj svrhe i korisnosti. A Zemka, iako bolesna, ne odustaje. I dalje sanja o zdravlju i o tome da jednog dana može sama sebi skuhati ručak, izaći među ljude i ponovo osjetiti kako izgleda život bez boli prenosi hayat
